Nakon Lerija Ahela prošle sedmice, sada nam je u gostima i Željko Luketić, takođe autor već sada zapažene kompliacijske ploče „Socijalistički disko. Ples iza jugoslovenske baršunaste zavese 1977-1987“. Željko Luketić, inače, filmski i muzički kritičar, filmolog…, odlučio se za „Čovjeka koga treba ubiti“ Veljka Bulajića. Evo i zašto:
-Jedan od najvećih i najboljih ‘zastranjenja’ jugoslavenskog filma, što je ovdje povijesna i vremenska odrednica koje se volim pridržavati, a veseli me da to čini sve više filmologa i kritičara, svakako je Čovjek koga treba ubiti Veljka Bulajića iz 1979. godine. Osim što se ne uklapa u Bulajićev opus, kojeg smatram zaista nepotrebno podcijenjenim, ovaj film ne uklapa se ni u žanrovske tijekove jugoslavenskog filma. Kada sam prvi puta gledao Čovjeka koga treba ubiti, zapanjio sam se kako je uopće prošao državnu cenzuru i kako je Bulajić uopće uspio financirati toliko slobodnu, raskalašenu, mjestimice i lucidnu reinterpretaciju Njegoševe drame u stihu Lažni car Šćepan Mali, koja je materiji prišla na razini najboljih majstora euro-horrora sedamdesetih godina. Nažalost, i danas će poneki kritičar pokušati ovome filmu upisati oznaku trash, što film nikako nije i samo diskreditira onoga koji tako piše, jer je uz majstorsku scenografiju Veljka Despotovića, Zvonimira Črnka u naslovnoj ulozi i odličnu Tanju Bošković, ovaj rad estetički i scenaristički doista promišljen, a posve dobro funkcionira i kao alegorija, ne samo povijesti Crne Gore, nego i cijele Jugoslavije.
-Povezivanje političkih krojenja „male države“ iz kategorija „visoke svjetske politike“, koja je pak rukovođena snagama pakla, daje značajan fantastički moment zavjere, usuda i prepuštanja usudu, tako tipičnog u lakovjernosti „naroda i narodnosti“ ovog šireg prostora. Potentnost filma načelno nije prepoznata, pa osim znanih tekstova Dejana Ognjanovića i Andreja Nikolaidisa, nema značajnijih analiza ovog Bulajićevog rada, nedovoljno zastupljenog čak i u njegovoj divot-monografiji Veljko Bulajić: Vlakom bez voznog reda u povijest filma (2015), koju je izdavač učinio posebno nenabavljivom, skupom i nedostupnom. Ključne scene filma svakako su one u samome paklu kojime rukovodi Crkva i sam Sotona, gdje koreografirani razvrat, bičevanje, seks i seanse mučenja služe kažnjavanju klera, ali i odgoju ‘malih Sotona’, raspoređenih u kurikularno reformirani razred u kojem pedagoški precizno uče kako lagati i zavesti priglupe Zemljane (ali i Crnogorce, Jugoslavene, te bilo koji etnicitet) čarima vlasti i politike. Ognjanović je Bulajićev film usporedio s Ken Russellovim The Devils, što je prilično vjerna usporedba, ali u kontekstu jugoslavenskog filma, naravno, sa smanjenim, ali još uvijek potpuno pomaknutim polaritetom. Uhvatite li ga u nekoj reprizi, pogledajte ponovno ako ste u prilici. Takvih filmova u ex-Yu povijesti je malo. Jedini kojeg bi po današnjem intenzitetu alegorije, filmske slobode i onog pozitivnog ludila tu mogao staviti, barem u kontekstu novog srpskog filma, je Mladen Đorđević i njegov Život i smrt porno bande čija se scena grupnog silovanja uz Zanu Nimani i Dodirni mi kolena može toplim i vragolanskim mahanjem pozdraviti čak i iz nenadmašnog Bulajićevog pakla.
Zoran Janković