Prvih dana ovog meseca dugometražni igrani film „Naši očevi, majke i njihova djeca” prikazan je na festivalu Buzz Cee u Rumuniji; osim toga, scenariastkinja i rediteljka ovog filma, Sanja Savić, ovih dana uveliko radi na svom drugom romanu (prvi, „Neoštrine“, pre par godina je objavila kuća Arete). A revo razmišljanja Sanje Savić na temu omiljenih joj domaćih filmova:
– Govoriti o omiljenom domaćem filmu je zadatak jednak onome koji sladokusac mora da obavi ako ga pitaju za omiljeni kolač: nekada nam više prija čokolada, nekad nešto kremasto, ljeti smo raspoloženi za voćnu kombinaciju. Kako redovno pratim vašu rubriku, pretpostavljam da nije poželjno reciklirati filmove koji su se mnogo puta ponavljali, ipak, nepravedno je ne spomenuti najbolje zarad imaginarne ravnoteže. Zbog toga ću napraviti kratak pregled preko bljeskova u svijesti koji se javljaju kao asocijacija na omiljeni film: od divotnog bezobrazluka i hrabrosti Dušana Makavejeva u R. Misterije organizma, Kolt 15 GAP Jovana Jovanovića i Miodraga Miloševića, preko Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića i Ranih radova Želimira Žilnika koji prodiru u nutrinu naših balkanskih mentalnih sklopova, do vizuelne poezije Aleksandra Petrovića u filmovima Skupljači perja i Tri. Nezaobilazan dio odrastanja za mene su bili filmovi Dom za vješanje Emira Kusturice i Lepa sela lepo gore Srđana Dragojevića. Da ne bude da sam suviše okrenuta prošlosti, pomenula bih filmove Nikole Ležaića Tilva Roš i Mladena Đorđevića Život i smrt porno bande koje sam prepoznala kao dostojne nasljednike naših filmskih očeva. Ako bih morala da se opredijelim za jedan film Srđana Karanovića, odabrala bih bih film kojem se povremeno vraćam, što može biti znak da je imao veliki utisak na mene, Nešto između.
Zoran Janković