Analizirani filmovi: „Mjesta u blizini“ (2016) „U međuvremenu“ (2017) „Prazni sati“ (2019) „Sve što dolazi“ (2021)
Jednu od prvih asocijacija koje bude dosadašnja četiri kratkometražna filma Matea Ugrina (Pula, 1986) retroaktivno najbolje opisuje opaska Žila Deleza iz studije „Film 2: Slika-vreme“ na temu modernističkog filma antonionijevske podvrste: „likovi plutaju u dekoru kome ne dosežu granice.“ Međutim, lelujavost i metafizička nedoraslost koje francuski teoretičar vidi kao „odnos iz sna“, a kritičarka Višnja Vukašinović tumačeći Ugrinov opus kao „kontemplativnu nadstvarnost“[1], pre se doimaju – a to osim za Ugrinove, važi i za neke naslove Daneta Komljena i Ivana Salatića – kao „podstvarnost“. Tek na momente snolik, Ugrinov izraz nije transcendentan – u smislu koji pojmu daje Pol Šreder kada govori o Bresonu, jednom od Ugrinovih omiljenih autora – niti se upinje da prodre u Šrederovo „značenje sužanjstva i slobode“ ili da dostigne „duhovno oslobađanje“. Drama Ugrinove omladine izranja iz podstvarnosti, ona je u slici ispod slike koja „[služi] kao refleksija unutarnjih stanja Ugrinovih filmskih likova“ (Vukašinović). Pomalo nalik mlađim protagonistima iz skorijih naslova Angele Šanalek, mentorke na „Mjestima u blizini“ i „U međuvremenu“, oni su uglavnom zatvoreni i zamišljeni, praznih pogleda i umornih lica, često olabavljenih udova ili u ležećem položaju i retko izvode nagle pokrete. Otelovljuju ih (pre nego tumače) naturščici relativno nepamtljivog fizisa. Oni su bilo-koji-mladić i bilo-koja-devojka.
Ni za dijalog se nema snage ili prilike. Razgovori su retki u „U međuvremenu“ i „Praznim satima“, dok u „Sve što dolazi“ protagonisti spuštaju pogled ili okreću glavu u stranu kada izgovore repliku. Nekomunikativnost modernističkog filma primenjena na novomilenijumsku otuđenost manifestuje se povlačenjem svakodnevnog govora pred gotovo robotizovanim, jednolično deklamovanim tekstom, sa dužim pauzama između replika („Mjesta u blizini“) gde reči poniru čim izađu iz usta likova.
Ugrin se ne preopterećuje fabularnošću. Njega zanimaju „mrtvi trenuci“, vreme kao takvo, a „slika kao da izaziva svojom okrutnom nepomičnošću, okovana čistim trajanjem“ (Vukašinović). Suština njegovih filmova nije sada i ovde, već u međuvremenu, na mjestima u blizini, u praznim satima, u svemu što dolazi. Pa tako: protagonista „U međuvremenu“ čeka nadajući se da će otići kod drugog dečaka; u „Praznim satima“ radnici-imigranti čekaju ispred malog hotela, puše, slušaju muziku, ubijaju vreme; mimo svoje dramske funkcije, neraspakovani kofer junakinje „Sve što dolazi“ sugeriše i privremenost i sezonski nomadizam. Čeka se dakle da vreme prođe, da se negde ode, a filmovi se u skladu sa tim neretko dešavaju leti, na izmaku najtoplijeg godišnjeg doba, tokom efemerne turističke sezone na hrvatskom primorju. Težnja ka uopštavanju i privremenosti čita se već i u sinopsisima: u tri se pominje leto, učestale su zajedničke imenice i opšte odrednice (tri dječaka, migrantski radnici, mještani, dva prijatelja) dok se navodi samo jedno lično ime (Branka), a kao prekretnice se u sva četiri filma ističu odlasci i rastanci.[2] Ni situacije često nemaju razrešenja, a pitanja ostaju bez odgovora. Kada se očekuje događaj, prelazi se na kadar pejzaža („U međuvremenu“); na pitanje se odgovara rezom na sledeću scenu, a da se pritom ne poseže za „dijaloškom udicom“ („Teta Marta, zašto mi to pričate?“ u „Sve što dolazi“).
ČETVRTA BOJA: ZELENO
Višnja Vukašinović s pravom primećuje: „Ugrin produljuje trajanje statičnog kadra do krajnjih granica izlagačkih normi specifičnih za narativne forme, priželjkujući da zaboravimo priču i umjesto toga u pojavnost slike upišemo dimenziju vremena“, a mi dodajemo da tako produženi statični kadrovi sa redukovanim dijalozima – jedno od načela modusa koji smo u trodelnom eseju definisali kao novo posmatraštvo[3] – dimenziju vremena grade i diskretnim uvlačenjem gledaoca u atmosferu posredstvom zvučne piste (kreket žaba, grmljavina u „Mjestima u blizini“; šum vetra u „U međuvremenu“; cvrkut ptica i brujanje automobila u „Praznim satima“; vetar i teško disanje devojke u ekspoziciji „Sve što dolazi“, itd.).
Možda i najveća začudnost Ugrinovih filmova isijava iz sadejstva distanciranosti (dedramatizacija; naraciona eliptičnost; svedene informacije o likovima; ponašanje, govor, poze protagonista; česte replike iz off-a; kadriranje s leđa, slabo osvetljeni kadrovi) i spokojne melanholije slike, izražene likovnosti i dominantno obojene zelenim tonovima (majice u „Mjestima u blizini“; trava, šuma, fudbalski teren i dresovi u „U međuvremenu“; drveće oko hotela u „Praznim satima“). Mišel Pasturo u „Zeleno – istorija jedne boje“ podseća da se zelena „kroz vekove povezivala sa svim što je promenljivo, nestalno, prolazno: detinjstvo, ljubav, nada, sreća, igra, slučajnost, novac“, pre nego što će u doba romantizma postati „boja prirode a zatim i slobode, zdravlja, higijene, sporta i ekologije“.[4] Upravo se na toj tački susreta kolebljivosti i vitalnosti, detinjstva i slobode, igre i ekologije (bezmalo za svaki od ovih kvalifikativa postoje primeri) prelivaju Ugrinove nijanse zelene. Otvaranje „Mjesta u blizini“ eklatantno oslikava pomenutu sponu: nakon kadrova dečaka bez majica sledi skok na prizor šume, koja potom ostaje u pozadini, dok u prvom planu vidimo trojicu dečaka. „Kao rastuće bilje, [zelena] je nova i sveža“.[5]
„Sve što dolazi“, prikazan krajem 2021. godine u selekciji Hrabri Balkan Festivala autorskog filma u Beogradu, umnogome odstupa od prva tri kratka metra hrvatskog reditelja. Uvodna scena sažima neka od odstupanja: zagonetni ekstremni total sa planinama u daljini i putem koji krivuda kroz golet, sve natopljeno „gustom“ plavom, dok se Brankina bela silueta približava kameri. Naglasak je prvi put na ženskom liku, atmosfera tegobnija, pejzaž ogoljeniji, a plava preuzima primat zelene. Svi Ugrinovi filmovi koji dolaze se ne čekaju skrštenih ruku u autorskom limbu kao što ni Branka ne čeka posao već gazi kroz uljani krajolik: odrasta se ispred i iza kamere.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Prizor iz filma „Sve što dolazi“ – fotografija je objavljena uz dozvolu za korišćenje.
[1] Vukašinović, Višnja. „Mate Ugrin: “I u dužim formama ima mjesta za nenarativna izlaganja”“, dokumentarni.net, objavljen 26.09.2019. Poslednji pristup 07.01.2022.
[2] „Kraj ljeta. Tri dječaka bezbrižno provode vrijeme na jezeru, u napuštenoj plesnoj dvorani, u kolibi. Jedan od njih ode.“ (Mjesta u blizini)
„Migrantski radnici jednog brodogradilišta provode dane u krugu samačkog hotela na Jadranu. Navečer, jedan od njih uputi se do grada.“ (Prazni sati)
„Ljeto je i ulice su puste u malenom gradu. Mještani se okupljaju na javnom bazenu. Dva prijatelja se rastaju.“ (U međuvremenu)
„Mlada njegovateljica Branka dolazi na otok kako bi se brinula o starijoj ženi. Po završetku oštre zime, Brankin je posao gotov, no ona odluči ostati na otoku i tijekom ljetne sezone. Pronalazi posao u turističkom sektoru, ali plaća je oskudna, a posao iscrpljujuć te je samo još jedno privremeno rješenje.“ (Sve što dolazi) Izvor: havc.hr.
[3] U tom smislu, primetan je doprinos direktora fotografije Ivana Markovića i montažerke Jelene Maksimović („Mjesta u blizini“, „U međuvremenu“, „Sve što dolazi“), te dizajnera zvuka Jakova Munižabe (sva četiri filma), čiji je (ekipni) rad obeležio brojne primere novog posmatraštva.
[4] Pastoureau, Michel. „Vert – Histoire d’une couleur“, Editions du Seuil, 2017 (str. 9). Citate sa francuskog je preveo Nikola Radić.
[5] Ibid. (str. 81)
