Josip Lukić (1984) je nagrađivani reditelj iz Splita. Za sebe kaže da mora da je mazohist zbog silnog autobiografskog ogoljavanja pred kamerama, a njegovi filmovi „Bijeli Božić“, „Južno voće“ i „Majči“ su bili zapaženi i nagrađivani na mnogobrojnim festivalima na svetu. Pričali smo o smešnom i tužnom, grubom i nežnom, dokumentarnom i fiktivnom, a ono što nam preostaje je da nestrpljvo čekamo njegov debitantski dugometražni film.

Na ovogodišnjem, 26. izdanju Festivala autorskog filma u Beogradu imali smo priliku da pogledamo tvoj kratkometražni film „Južno voće“. Neke likove u tom filmu prepoznajemo iz filma „Majči“, ali na to ćemo se nešto kasnije vratiti. Deluje da je „Južno voće“ igrani nastavak dokumentarnog filma „Majči“, u kojem je glavna protagonistkinja upravo tvoja majka. U kom trenutku si odlučio da ćeš ovog puta stati samo iza kamere, a ne biti jedan od protagonista filma?

„Južno voće“ je bio završni igrani film na trećoj godini studija režije i čim sam napisao scenarij znao sam da ne želim glumiti u njemu, nego se isključivo baviti režijom. Glavni glumac Paško Vukasović je donio puno svojega u lik i to mi je zapravo najdraže od svega. Imali smo budžet oko 2500 eura, ali sam se zbog ljudi s kojima radio na filmu osjećao kao da nije studentska produkcija i ovim putem im zahvaljujem, kao i glumcima koji su se rado odazvali i dali sve od sebe. To je prvi film gdje sam imao veliki monitor, redateljsku stolicu, stvarno lijep osjećaj nakon silnih gerila snimanja. Što se tiče glume, mislim da neću tako uskoro glumiti u svom filmu, dosta je bilo. Sretan sam što je film bio prikazan u programu Hrabri Balkan Festivala autorskog filma, kojeg smatram odličnim presjekom novih glasova iz regiona.

Kad smo već kod festivala, tvoj novi film „Bijeli božić“ je bio jedan od prikazivanih filmova na nedavno održanom Beldocs festivalu. Rekao bih da su tvoji filmovi uvek na nekoj nejasnoj i uzbudljivoj granici između dokumentarnog i igranog filma, pa tako je i sa filmom „Bijeli božić“. Gde se kod tebe nalazi ta linija?

Pa htio sam i to isprobati, taj ples oko dokumentarnog i igranog u filmu, jer i ovo sve sad oko nas, više ne znaš što je fikcija, a što realnost. Zapravo, da nisam upisao akademiju (ADU), vjerojatno nikad ne bih snimio nijedan dokumentarac, a s tim bih puno izgubio. Ne samo zbog tih dokumentaraca koji su imali neke uspjehe i utjecali na moj život, nego jer se radeći dokumentarce puno nauči o režiji kao zanatu. Vuče me u svaki igrani film ubaciti nešto „dokumentarno“, improvizaciju nekakvu,  a najdraže mi je doći nenajavljeno s kamerom na lokaciju punu ljudi i radit igranu scenu s glumcima. Veseli me kad netko pomisli da je igrana scena dokumentarna, ili obrnuto, znači da je eksperiment uspio.

„Bijeli Božić“ je nastao nakon što nikako nisam mogao napisati adaptaciju o tri studenta koji idu u pljačku pa sam napravio „Bijeli Božić“ i pao semestar na akademiji jer nisam snimio zadanu temu.

Pomenućemo još i film „Majči“ koji je imao svoju premijeru pre tri godine. Film prati tvoju majku, i time se u ovom filmu baviš nečim što nije tako učestalo – seksualnošću svojih roditelja. U jednom intervjuu si rekao da želiš da prodrmaš publiku, a deluje da je obrađivanje takve teme, zapravo, razbijanje jednog od najizraženijih tabua u našem društvu…

Razumijem da je to tabu tema, pogotovo u Hrvatskoj, koja je po prirodi dosta konzervativna i prokatolička zemlja. Nisam to gledao kao provokaciju, mene takve stvari zanimaju kod ljudi, uvijek sam kao najgora znatiželjna baba kad mi je netko prijatelj, partner ili drag član obitelji. Sve me zanima, svaki detalj oko neke osobe.

„Majči“ je u prvom redu bio film u kojem sam htio prenijeti jedan težak i zanimljiv život jer me godinama opsjedalo kako je ta majčina cijela životna priča prejaka da ostane skrivena. Drago mi je da je film uspio jer je puno toga bilo na vagi. Pomoglo je i to što je to bila „obična“ portretna vježba na drugoj godini studija pa nisam bio pod velikim pritiskom zbog produkcije i svega.

Pričamo o porodici. Jedna pesnikinja kaže da kad pišeš ne smeš da imaš ni majku ni oca, već da moraš da ih ubiješ u glavi. Najbolja umetnost je, kažu, ona koja stalno otkriva sramotne delove tebe…

Preokupiran sam takvim temama jer potječem iz disfunkcionalne obitelji i jednostavno tu uvijek ima nekog prljavog rublja, tenzija i zanimljivih događanja. Priznajem da imam mali fetiš na izlaganje stvari koje svi pokušavamo sakriti od drugih. Nemilosrdan sam tu prema sebi, ali i drugima. Općenito ne mogu radit potpune „fikcije“, mora to nešto u filmu bit biografski ili da se to nešto dogodilo nekom bliskom meni. Naravno da nadodam, pretjeram, ponekad i izmislim, al’ kičma filma je (auto)biografska.

U tvojim filmovima je primetan i veoma istančan i jedinstven humor. Sve na neki način deluje apsurdno koliko god bile realne teme, istovremeno i smešno i tužno. Kako se odlučuješ za ovakav pristup pričanja priče?

I život je istovremeno i smiješan i tužan pa mi je drago ako ti se to prenijelo u mojim filmovima. Nemam neki poseban recept, jednostavno tako gledam na stvari, stalno mi se čini da sam izoliran od svega, iako sam možda tisuću posto unutra. Nigdje se ne osjećam ugodno, a to dolazi vjerojatno od tog jer se ne osjećam ugodno u svojoj koži, pa koliko to nekad odmaže u životu, možda na kameri nešto nadoda, neku autentičnost.

Split, tvoj rodni grad, uvek je jedan od glavnih karaktera tvojih filmova. U novijim tekstovima o umetničkim pravcima sve se češće pominje poimanje prostora, objekata, gradova koji se personifikuju. Šta sve grad ima što ga čini jednim od likova u filmovima?

Split je jako lijep grad, pogotovo ljeti, klima je ugodna, a turisti naviru sa svih strana. Al’ kad si lagano depresivan, ta ljepota te samo polagano ubija iznutra. Imao sam dosta takvih melankoličnih, sjetnih ljeta pa pokušavam to ponekad prenijeti u svoje filmove. Volim Split, ali možda je moj problem šta nisam tolko infišan u njega ko neki moji poznanici s tom pričom „sunce, more, Dalmacija“.  Mene ta priča umara, a i više volim snijeg. Iskreno, i Zagreb i Split, gdje najviše živim, su mi dosadili. Split bolje izgleda na kameri. Sociološki je zanimljiv jer je šaren spoj raznih ekstrema i notoran je po tom da lako ispljune i pregazi svoje najbolje sinove i kćeri.

Često se vodi razgovor o tome šta je ispovedna, a šta intimna umetnost. Gde tvoji filmovi prestaju da budu ispovedni, a postaju intimni, odnosno svačiji?

Stvarno ne znam, vjerujem da sam nekakav mazohist s tim silnim emocionalnim ili autobiografskim ogoljavanjima na platnu, ali drukčije ne znam. Spomenuli smo da je život smiješan i tužan, al’ je također istovremeno i grub i nježan, pa takve scene želim i radit u svojim filmovima, o takvim likovima i želim snimat filmove, koji su pomalo grubi pa nježni, mudri pa kretenasti, bipolarni…. Ako se netko dok gleda poveže s likovima ili scenama, ili nekim sitnim poetskim trenucima, nitko sretniji od mene.

Za kraj, šta ti nudi kratka forma što duga ne može? Da li planiraš da se oprobaš u dugom metru?

Zapravo sve šta radim zadnjih pet godina je povezano sa zadacima s akademije. Sad sam napokon na petoj godini i moram snimit završni kratki igrani film na masteru i to je to. Zapravo nikad nisam napisao nešto pa slao da dobijem pare pa da onda snimam. Došao sam u Zagreb 2013. godine i počeo se baviti filmom. Svi ti filmovi i vježbe prije i za vrijeme akademije su donijeli jednu slobodu u eskperimentiranju. U neku čudnu ruku, ja nisam još ni debitirao ni u kratkoj nit dugoj formi u smislu profesionalnog projekta, iako je iza mene brdo filmova.

Scenarij za dugi metar sam napokon napisao prije par mjeseci po jednoj ideji šta mi je u glavi već godinama i prošao prvu fazu razvoja scenarija na HAVC-u. To su sad neki novi paralelni svjetovi u kojima još nisam sudjelovao. Realizacija ne ovisi samo o prijašnjim uspjesima i kvaliteti samog projekta, nego i ukusu umjetničkih selektora, ali i tko je na „lageru“ prije tebe to jeste tko puno čeka i da li je više puta odbijen, ili tipa da li je netko upao na bolju script radionicu ili ima marketinški zvučnijeg producenta i slično. Tko zna koliko ću čekati do treće faze to jest, same proizvodnje, ali nadam se da ću doći na red. Projekt je naravno autorski, osobni, obiteljske teme, a šta drugo…

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Marinko Marinkić