„Quo Vadis, Aida“, peti dugometražni igrani film Jasmile Žbanić bavi se temom srebreničkog genocida. U pitanju je priča o Aidi (Jasna Đuričić) koja radi kao prevodilac za UN, i njenom pokušaju da spasi svoju porodicu od skoro potpuno izvesne smrti. Još od svog debitantskog filma „Grbavica“ (2006), za koji je nagrađena Zlatnim medvedom na 56. izdanju festivala Berlinale (Berlin International Film Festival), Jasmila Žbanić se bavi temama o kojima se nerado govori, naročito na hrabar način na koji to ona čini. U svom najnovijem filmu, koji uspešno putuje po festivalima i u vreme pandemije, ona kroz priču o stradanju širi poruku empatije.

Ono što je u središtu ovog filma, koji tretira jednu ogromnu tragediju i strahotu kao što je genocid, jeste jedna vrlo intimistička priča. Aida (Jasna Đuričić) je sama srž ovog narativa, ona je gonjena majčinskim instinktom do poslednjeg daha. Ona je po profesiji učiteljica, tako da je u potpunosti okrenuta deci i odgoju, ali je to je ne sprečava da bude neustrašiva kada je suočena sa muškim svetom rata. U svim Vašim filmovima vidimo jake protagonistkinje koje nose narativ, to je nešto čemu se uvek vraćate. Iako se stvari polako menjaju, u regionu bivše Jugoslavije su narativi sa ženskim glavnim likovima skoro nepostojeći. Šta je Vama važno kod Vaših protagonistkinja i koliko mislite da je važno da žene više zauzimaju tu poziciju? U čemu je razlika kada narativ pripada ženskim likovima?

Moja generacija je odgojena bez domaćih jakih filmskih likova žena sa kojima smo se mogle identificirati. Ženske likove smo tražile u stranim filmovima, knjigama, pop kulturi. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu gdje sam studirala režiju, nikada nisam čula ni za jednu rediteljicu za sve četiri godine studija, nikada nismo analizirali niti jedan film koji je režirala žena, niti su rediteljice postojale u knjigama. A neki profesori i starije kolege su se trudili da pokažu da posao rediteljice nije za žene. Ali sa druge strane, odrastajući u socijalističkom društvu imala sam ženske likove koje su nam bile uzori. Moja „razredna zajednica“ se zvala Marija Bursać koja je bila mlada partizanka, zapravo SKOJ-evka koja se suprostavila fašistima i zbog toga izgubila život. Taj ideološki postupak i antifašistička istorija žena Jugoslavije su bile izuzetno važne za jačanje samopouzdanja. Za mene je, naravno,  prirodno imati ženske likove kroz koje govorim jer ih bolje razumijem i poznajem. Kroz ženski narativ se vidi „tamna strana mjeseca“. Govorimo o nečemu novom jer je to teritorija na kojoj je rijetko ko bio. Do sada je više od 50 posto populacije bilo zakinuto za svoju verziju priče jer je bilo u mraku. Žene u ratu, barem u mojoj sredini su bile izuzetno snažne, borile su se za svoju porodicu i zajednicu. Žene Srebrenice, nakon toliko bola i zla, imaju snage da kažu da moramo živjeti skupa i da ne smije biti osvete. To su žene koje su me inspirisale da kreiram Aidu.

Ovo nije prvi put da se bavite temama koje se naslanjaju na stvarne događaje, ali je prvi put da obrađujete konkretan istorijski događaj i u filmsku priču inkorporirate neke od stvarnih ličnosti. Na dramaturškom planu ovo donosi jednu vrlo složenu strukturu, u kojoj se dramsko prepliće sa istorijskim činjenicama. Koliko je to zahtevalo drugačiji kako rediteljski tako i scenaristički pristup ovom filmu? Kako ste napravili balans između istorijskih likova i onih potpuno konstruisanih?

Film je limitiran vremenom i u te 103 minute nije moglo stati sve ono što se dešavalo, te sam birala istorijske događaje koji su bili suštinski važni za Aidinu dramu i dramu stanovnika Srebrenice. Željela sam napraviti film u kojem nema materijalnih grešaka iz profesionalnih razloga jer priča Aide, koja je najvažnija, ne smije biti umanjena neprovjerenim činjenicama. I na snimanju su svi sektori radili na tome da se zadrži autentičnost. Odabrala sam ovaj postupak gdje bismo se bazirali na istinitim događajima a u tu arhitekturu smještali fikciju da bi film mogla gledati šira publika i da bi imao stvarni uticaj na društvo. Ono što je najvažnije film treba biti umjetnički istinit. Umjetnička istina je obaveza reditelja i tu se ne smiju praviti kompromisi.

„Quo Vadis, Aida?“ predstavlja intimistički ep i spada u vrstu filmova koju danas retko viđamo. Postoje dva rediteljska akcenta u kojima ste izašli iz realizma – oba u trenucima sećanja. Prvi je tokom Aidinog sećanja na doček Nove godine pre rata, kada glumci gledaju direktno u kameru, a drugi je pri njenom ulasku u stan kada čuje glas svog sina, deset godina nakon genocida. Prvi na izvestan način, u pozorišnom žargonu, „razbija četvrti zid“, a drugi je duboko intiman i zadire u unutrašnjost lika. Kakav značaj nose ovi iskoraci Vas? Kako ste tretirali formu sećanja i zašto?

Puno filmova o ratu počinje hronološki: nekada su lijepo živjeli, a onda se desilo… Znala sam da neću takav ulaz u film. Tražila sam drugo mjesto gdje mogu pokazati likove u trenucima njihove sreće i svakodnevnice. To su ljudi koji su proslavljali nove godine, veselili se kao i svi mi, a ovo što im se dešava, može se desiti svakome. Dok smo snimali tu scenu, proslavu Nove godine, osjećala sam da bih voljela da što bolje vidim lica tih ljudi, jer većina njih će stradati, neki će biti izvršioci ubistava, ali u tom trenutku su bili samo Srebreničani, prijatelji, komšije. Snimila sam lica u kolu dok plešu uz pjesmu Harisa Džinovića, a onda sam osjetila da ta lica želim još bolje vidjeti i snimili smo ih usporeno (slow motion). Slow motion ideju smo imali ranije i znali smo da ćemo je primjenjivati, ali ne mogu se sjetiti da li smo ovu isplanirali ili smo odlučili tu na licu mjesta. Uglavnom, ekipa je bila spremna da reaguje i kada smo snimili prvi usporeni dubl svi iza kamere smo se, gledajući taj kadar, naježili. Već tu je imalo značenje koje sam željela. A onda smo napravili varijantu da ljudi gledaju u kameru i to je bilo još jače. Kasnije sam taj postupak ponovila sa djecom koja plešu. Gledaju u kameru i zajedno komuniciramo da li će odrastati u drugačijem svijetu. Scena praznog stana u kojem se čuje glas je inspirisana pričama žena koje bi se vraćale u svoj stan ili kuću, jer su im tu sjećanja na djecu, i na strašno bolan način one „čuju“ i „vide“ svoju djecu tu gdje su s njima živjele. I na snimanju i u montaži sam uvijek na toj sceni plakala jer Jasna igra tako da ti srece pukne.

Pandemija korona virusa nas je sve izolovala i potpuno promenila naše živote na skoro svakom nivou. Na filmsku industriju je ovo takođe uticalo pogubno zatvaranjem bioskopa, otkazivanjem premijera i festivala ili prebacivanjem na online formu. Ipak, „Quo Vadis, Aida“ je imao i premijeru na Venecijanskom festivalu u fizičkom prostoru. Da li mislite da gubimo nešto od filmske umetnosti kada ostajemo uskraćeni za to bioskopsko iskustvo? Kako gledate na striming-distribuciju filma?

Film je pravljen za veliko platno i kolektivno gledanje; jednostavno to je priroda filma, da treba da bude društveni događaj, a ovaj film pogotovo bolje funkcioniše kada se gleda sa ljudima. Imamo kino distribuciju u Bosni i Hercegovini, zapravo Federaciji, koja ide jako dobro jer u pojedinim gradovima u kino može stati svega 25 ljudi zbog korona-mjera. U Republici Srpskoj (RS), nažalost, kino prikazivači su se plašili film staviti na repertoar. Barem donekle sam sretna jer je publika pogledala film u dobrim uslovima. Ja sam se kao autorica bunila i stalno sam odgađala odluku da idemo na VOD, ali onda sam pristala jer će se omogućiti prikazivanje filma i tamo gdje se ne može ići u kina. Imamo dobre reakcije publike koja ga je vidjela na VOD platformi pa ne mogu reći da sam totalno nesretna, ali ako bih mogla birati voljela bih da su ljudi bili u kinu, da smo imali i bosanskohercegovačku i druge premijere, jer nikada nismo imali priliku da se kao kompletna ekipa poklonimo publici, da se sretnemo s njima, sa kolegama… Ovako imam osjećaj da mi fali točka na cijelo ovo dugo putovanje.

Čini se da je kulturni i umetnički prostor na Balkanu dosta uslovljen i sužen, pre svega zbog finansijskih razloga. Zbog toga mnogi filmovi i predstave, ali i druga umetnička dela imaju problem da dospeju do gledalaca, a postoji i problem publike koja se odvikla od sadržaja koji nisu čista zabava. Da li vidite kako (i da li) se to nekako može promeniti u budućnosti? Mladi ljudi iz svih bivših republika Jugoslavije zapravo veoma malo znaju o događajima iz ratova devedesetih, pa i o Srebrenici. Da li mislite da se kod njih, gledanjem ovakvih filmova može razvijati kritička misao, i u društvenom i na umetničkom nivou? Koliko je važno da film kao umetničko delo dobije svoju kritiku?

Mislim da bi bilo jako važno dati instrumente kritičkog razmišljanja ljudima kroz školski sistem, medije, kulturu. I zato bi bilo važno imati i kritičare koji će produbiti analize. Ali bojim se da kod nas ne postoji takva vrsta obrazovanja. Ja često radim filmske radionice sa djecom jer me to jako zabavlja i drži u kontaktu sa mladima; dovoljno je da im pustite scenu iz „Isijavanja“ (The Shining, 1980) gdje Jack Nicholoson drži sina u krilu sa tonom, a onda im pustiti bez tona da djeca shvate kako se radi o dvije potpuno različite situacije, te kako je moguće uz upotrebu sličnih sredstava manipulirati naše emocije. Mislim da bi „Quo vadis, Aida?“ trebali gledati mladi ljudi u Srbiji. Prvo zato što film govori o genocidu, koji se često u Srbiji negira, čime se mlade stavljaju u jednu šizofrenu situaciju da žive naučeni da negiraju činjenice. Mislim da bi ih ovaj film oslobio – jer je jasno da postoje imenom i prezimenom ljudi koji su naredili ubistva, te da oni, mladi ljudi, rođeni nakon svega ne trebaju dozvoliti da budu taoci nečijih ratnih zločina koji im ovi pokušavaju nametnuti. Mislim da bi gledanje filma imalo emancipatorski i katarzičan efekat za njih.

Ovaj film govori pre svega o jednoj ženi i o jednoj porodici, pa preko njih o svim žrtvama, dovodeći u fokus ljudske živote u vrtlogu rata i stavljajući ih na važnije mesto od politike i šireći pre svega poruku solidarnosti. Koliko je važan ovakav film u ovom trenutku?

Ljudi vani ga čitaju kao bolno podsjećanje da nakon što je svijet rekao „Nikada više“ ipak nije bilo tako – i to naše vjerovanje u uspostavljeni sistem čini labilnim. Također, ljudi mogu shvatiti koliko su institucije poput UN-a i sve druge, koje bi trebalo da štite ljudska prava, zapravo izuzetno krhke i pod uticijima političkih sila, koje preko ljudskih života uspostavalju svoje interese. Prepoznaju da neempatičnost i birokritizacija kakvu pokazuju Holanđani vodi u propast. Mislim da se sve moglo drugačije odvijati da je u Srebrenici bilo solidarnosti. I da se danas stvari, posebno u našoj regiji, mogu sasvim okrenuti na nešto bolje ako postoji empatija i solidarnost. 

Ovo je zaista veliki projekat i koprodukcija nekoliko zemalja, dakle veliki zahvat kako umetnički, tako i produkcijski. Takođe, reč je o izuzetno složenom zahvatu, masovnim scenama i ogromnom setu sa velikom, internacionalnom ekipom. Koliko se razlikovao rad na ovom u odnosu na Vaše prethodne filmove?

Da. Prije ovo uradila sam četiri igrana filma i imala sam osjećaj da je težina ovog zbir svih koje sam radila do tada. Pripremali smo se dugo i uzeli iskusne saradnike koji su već radili sa važnim elementima filma, masovkama, vojskom, VFX-om. Moj rediteljski sektor sa pomoćnikom Nikolom Ivanovićem je neprocjenjiv. Kao i svi autori sa kojima smo radili. Najvažnije je imati saradnike koji znaju više od tebe. Ja sam se prije nego što sam ušla u sve dobro preispitala i osjećala sam se spremna. Puno sam radila na sebi, kako psihički tako i fizički da bih mogla izdržati.

Jedan od najjačih utisaka nakon filma je njegov napeti ritam i neumoljiv tempo, koji se tokom filma konstantno ubrzava do skoro neizdržive tenzije – ogromna mašinerija rata i smrti nemilosrdno i neumorno gazi prema glavnoj junakinji. Reč je o nabijenoj, gotovo trilerskoj atmosferi, u kojoj nema mnogo vremena za refleksiju. Sama završnica filma je svojevrsni kontrapunkt u ritamskom smislu. Kako ste postizali ovakav ritam na setu a kako ste ga gradili dok ste pisali scenario?

Prije početka filma napravili smo probe gdje smo „odigrali“ film od početka do kraja. Ovo je bilo potrebno jer samo snimanje nije moglo ići u kontinuitetu, pa nam je trebalo da prođemo kroz ritam filma, da glumci, kamermanka i ja zapamtimo kontinuitet energije, ritam… Iako sam pišući scenario znala da „sat kuca“ i da Aida mora brzo rješavati stvari tek smo na probamo potpuno shvatili kolika je brzina u pitanju. U samom snimanju bih nekada pravila brže ili sporije varijante i – kada je to bilo moguće zbog vremena – veću paletu emocija da bih bila sigurnija u montaži i preciznija u mjerenju i doziranju.

Montirali smo film u toku snimanja da vidimo da li se sve uklapa i funkcioniše i to nam je jako pomagalo jer kao što sam rekla, raspored je bio ubitačan, npr. prvo smo snimali istjerivanje porodice iz baze a nekoliko sedmica kasnije njihov ulazak, što je teško i glumački i rediteljski. U toku montaže, montažer Jaroslav Kaminski mi je rekao da predlaže da snimimo nekoliko situacija u kojoj Aida odmara, razmišlja, ne radi ništa… jer ljudima također treba pauza od stalnog naboja. Shvatila sam da je u pravu i napravili smo dodatno snimanje par scena, pretpostavljajući na kojim mjestima bi mogle doći. Dakle, to je nešto što nije bilo u scenariju i što se shvatilo u toku rada.  Mislim da su te pauze pomogle da se ritam promjeni, te da sve izgleda još napetije.

Ljudi koji dođu na film, barem u našoj regiji, znaju kraj i tu nema spojlera ali ono što je bilo važno, jeste izgraditi Aidu i porodicu tako da se uprkos svemu publika nada da će kraj biti drugačiji. Kada se to ne desi, bilo je važno u epilogu dati ljudima prostor da dišu, da shvate šta se desilo, da se spreme za ono što dolazi a što također nije jednostavno.

Svoju junakinju ste postavili u jedan narativ epske širine i tragike. Ona je suprotstavljena tanatosu i ratu. U tom smislu, ovo podseća na velike filmove koji nude snažnu katarzu u svom epilogu. Katarza je nešto što sadrže svi Vaši filmovi. Koliko mislite da je katarza važna u filmovima danas?

Katarza je ljudska potreba. Živimo u društvu koje stvari potiskuje, negira, sakriva i rezultat je patogeno društvo koje već 25 godina nakon rata priča istim jezikom o istim stvarima. Uporno smo na istom mjestu, kopamo sebi rupu i tonemo dublje. Moja želja je da se mjenjamo, idemo dalje i više, a ne da tonemo dublje. Zato mi je važno da čovjek, koji uđe u kino i pogleda film, ne izađe isti. Iako govori o prošlosti, mislim da ovaj filmov zapravo govori o našoj sadašnjosti. Ideal bi bio da katarza može spriječiti gledatelja u ponavljanju istih grešaka.

Filmska režija je i dalje pretežno muško polje, filmske rediteljke su, naročito na Balkanu, ređa pojava. Kako ste se Vi osećali kada ste počinjali svoju karijeru a kako se sada osećate? Da li imate utisak da se nešto menja za žene u tom poslu? Šta mislite da žene kao autori donose filmu danas?

Od školovanja o kojem sam već govorila, gdje smo učili o muškim genijalcima ali nikada ni o jednoj ženi – nije postojala ni profesorica režije, ni starija kolegica sa kojom sam mogla razgovarati. Danas moje kolegice i profesorice Aida Begić i Selma Spahić vode reditelje i rediteljice i to je veliki napredak. Kada sam završila akademiju, iako sam bila među najboljim studentima nikada nisam dobila ni jednu ponudu da režiram.

I danas je neravnopravnost prisutna u svim segmentima, ali je sve puno bolje. Često spominjem da je u našem jeziku upotrebljavan naziv scenarista, autor i reditelj kada bi pričali o ženama, i ja sam toliko insistirala na scenaristici, autorici i rediteljici da danas u BIH ne postoji ni jedan medij koji ne koristi ove termine kada se radi o ženama. Te riječi su sada normalne i niko više ne „lomi“ jezik izgovarajući ih.

Prije pet-šest godina u Berlinu na festivalu organizirana je konferencija o prijedlogu da se javni novac dijeli 50 posto za žene rediteljice, 50 posto za muške reditelje. Inicijativa se zvala i još uvijek se zove Pro Quota Regie. Predstavnici fondova su bile šokirani tim prijedlogom, jedna direktorica Fonda je rekla: „Mi u Njemčakoj ne pristajemo na kvote jer filmove biramo po kvalitetu a ne po tome jesu li muški ili ženski reditelji“. Onda je riječ tražila njemačka rediteljica koja je rekla: „A objasnite nam onda zašto je 98 posto njemačkih filmova čisto sr**e! O kakvom kvalitetu pričate? Hoćemo 50 posto javnog novca da se i nama dozvoli da pravimo sr**e“. Provocirala je naravno, ali rekla suštinu – javni novac mora biti ravnopravno raspoređen. Najveći uspjeh Njemačkog filma zadnjih godina napravila je žena Maren Ade sa filmom Toni Erdman. I tu je statistika neupitna. U Njemačkoj su se stvari promjenile i fondovi rade na tome da se uspostavi ravnopravnost, dok je Švedskoj kvota dio zakona. I pokazuje se da žene prave izuzetna umjetnička djela kao i blockbuster-e. Iako su moć i novac i dalje u muškim rukama stvari se polako mjenjaju.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Elisabetta A. Villa