Legendarna glumica Dušica Žegarac, na dan beogradske promocije autobiografije Kao na filmu, za portal Filmskog centra Srbije progovara o Zlatnom pečatu Kinoteke i svom odnosu prema nagradama, Ranku Munitiću, ulogama koje najviše voli, stanju u domaćem filmu…
Kako ste reagovali na vest da ste dobili Zlatni pečat Kinoteke? Šta ste prvo pomislili nakon što ste saznali da ste ovogodišnji laureat?
Bila sam zatečena i iznenađena. U nekim ste svojim tekućim poslovima i svakodnevnim obavezama, i ni na kraj pameti vam nisu nagrade i svečanasti povodom toga. Pomislila sam: „Ha, dobro su se setili!“ Nije to ništa novo. Navikla sam ja odavno da se ovom svom oficijelnom filmskom svetu lako gubim iz vidokruga. Što bi se filmskim jezikom reklo, ispadnem im iz kadra.
Koliko su nagrade bitne za jednog umetnika? Da li su podsticaj ili balast i da li se vaš stav prema nagradama i priznanjina tokom godina menjao?
Nagrade imaju smisla samo kao objektivna ocena i zvanična potvrda valjanosti onoga što ste uradili. Nagrade su podsticajne samo ako ih shvatimo kao podsetnik na prostu činjenicu da moramo da nastavimo da učimo i da se trudimo da radimo što bolje. Balast su, i mogu biti opasne, kad nas ponesu i zanesu, i učine da poverujemo da smo bogom dani veliki umetnici. Da smo uspešni i da više nemamo šta da učimo, niti nekom dokazujemo. Naročito kad intimno vrlo dobro znamo kako smo do tih nagrada i priznanja došli. Pogubne su kad poverujemo da smo ih zaslužili, i da smo bogom dani talenti i genijalci, iako je očigledno da nemamo pokriće u onome što smo uradili za dobijanje nekog posebnog priznanja. Uzgred, imam veliku rezervu prema „velikim“ rečima i egzaltacijama svih vrsta. Nagrade same po sebi ne znače ništa, važno je šta i kako radite.
Već dugo glumite i, siguran sam, pratite dešavanja na srpskoj filmskoj sceni. Kako vam izgleda aktuelna ponuda domaćih filmova u odnosu na vreme SFRJ? Imate li svoje favorite među mlađim rediteljima?
Film je kao i svi društveni oblici života, a kultura posebno, ogledalo u kome se ogleda vreme koje živimo sa svim svojim nedostacima i manama. Ne zavidim mladim ljudima koji tek treba da se dokažu na jednom poslu koji sam po sebi nije lak, i sobom nosi gomilu rizika i problema. Iskreno im želim hrabrosti, pameti, a najviše strpljenja. Kada je poređenje sa filmskom scenom u dobroj, staroj Jugi u pitanju, naravno da svako poređenje ide na štetu filmova koji se danas snimaju. Ali, kao što rekoh, ovo su neka druga vremena. Okolnosti u kojima mladi reditelji i filmski radnici danas treba da rade i žive sve su samo ne povoljne i stimulativne. Kultura i film nemaju onu ulogu i značaj koje su imali pre devedesetih. Od mladih reditelja izdvojila bih Stevana Filipovića, Mladena Đorđevića, Vuka Ršumovića, kao i Vuka Torbicu i Vlatka Ilića kada je pozorište u pitanju. Ima ih, naravno, još, i biće ih sve više, jer pristižu još mlađi reditelji. Želim da verujem pristojno pozorišno i filmski obrazovani i talentovani. Ono o čemu treba misliti je kako sačuvati i podići na viši nivo obrazovanje, škole, i kulturne institucije. Bez toga imaćemo vrlo nizak prag dostignuća u nekim oblastima, pa i na filmu, i loše rezultate.
Imajući u vidu vašu dugu, plodnu i uspešnu karijeru, verujem da je gotovo nemoguće izdvojiti jednu ulogu koju smatrate najvažnijom. Zato bi vas zamolio da izdvojite nekoliko svojih uloga za koje smatrate da su esencijalne… Kratka obrazloženja su dobrodošla.
Mislim da je to Ranko Munitić lepo uradio umesto mene (monografija napisana 2000. godine povodom nagrade Pavle Vuisić). Napravio je izbor od nekoliko filmova kojima je ilustrovao prelomne tačke u mojoj filmskoj biografiji.
Prvo ide nezaobilazni Deveti krug (1960, režija: France Štiglic): „ Deveti krug je upravo onakav debi kakav format ovakve glumice zaslužuje. Dušica Žegarac zakoračila je na ekran preko visoke stepenice. Jedne od najviših u prvih petnaest godina domaćeg filma i njegove glumačke postave“, kraj citata. To je bilo i dobro, i loše istovremeno. Nije bilo lako odgovoriti očekivanjima i postavljenim standardima, koje sam sama postavila a da toga nisam bila ni svesna.
Drugi je, ili bolje rečeno drugi su, Tople godine (1966, r: Dragoslav Lazić) i Nemirni. (1967, r: Kokan Rakonjac). Zatim Buđenje pacova (1967) Živojina Pavlovića o kome je Munitić napisao: „Erotsko, demonsko i voajersko retko se kad na ekranu preplelo ovakvom silinom: zajedno sa još nekim antologijskim prizorima scene sa Dušicom Žegarac u ovim fimovima ulaze u nezaboravne kino-akorde koje docnije više ne zaboravljamo…“ Preživela sam. Bilo je to pitanje opstanka.
O Opkladi (1970) Zdravka Randića, Ranko Munitić kaže sledeće: „Opklada unosi u Dušičin opus sledeću promenu: preobražaj kobne crnke u blagu brinetu, metamorfozu veštičavog vampa, hladnokrvno svesnog svojih aduta – u neku vrstu blagorodne vile, koja postoji prijatno i korisno za druge a za sebe usmljenički i nikad do kraja ostvareno“ – citat. Lica i naličja. Uzbudljivo putovanje u nepoznato.”
O Od svakog koga sam volela (1999) Puriše Đorđevića: „ Od svakog koga sam volela je raritetan primer glumačkog i personalnog razvoja naše umetnice između Devetog kruga i Opklade. U tom vatrometu personalnog i filmskog repertoara naše glumice, oživljuju neke njene ranije inkarnacije“, kraj citata. Sumiranje i korišćenje naučenog.
Potom idu: Poseban tretman (1980, r: Goran Paskaljević), Variola vera (1982, r: Goran Marković). I na kraju: Čovjek koga treba ubiti (1979, r: Veljko Bulajić), Enigma (1987, r: Lućio Fulći), Haloa (1988, r: Lordan Zafranović). O ulozi koju sam ostvarila u T.T. sindromu (2000) Dejana Zečevića, Munitić je napisao sledeće: „Gospođa Margita je agresivni ludak, dama i monstrum, žena demon, strahotno psihološko izvitoperenje zemaljskog, infernalno obitavanje između čovečanskog i avetinjskog. Biće-koncept, humanoidni artefakt, živući geštalt različitih znakova i amblema horora“, kraj citata.
Kako reče Entoni Hopkins kad su ga pitali kako je kreirao i odigrao Hanibala Lektera: „Jednostavno. Sve sam ja to našao u sebi “. Mogla bih da dodam još neke filmove ali mislim da je ovo više nego dovoljno. Imala sam sreću da radim sa dobrim rediteljima i dobijam potpuno različite glumačke zadatke.
U poslednje vreme ste sve prisutniji kao pisac. Tu je vaša autobiografija, a u pripremi je još proze… Da li možete da nam ispričate nešto o tome? Kada ste u sebi uočili sklonost ka pisanoj reči?
Ne znam šta je to sklonost. Postoje različiti jezici i umetničke forme izražavanja. Koliko god ti jezici bili naizgled različiti i autonomni, u svakom od njih sadržani su svi ostali. Za mene je oduvek učenje i ovladavanje tim jezicima predstavljalo izazov. „Svaki od kreativnih načina izražavanja duhovnih i misaonih sadržaja sadrži u sebi sve ostale. Oni se samo u formalnom smislu služe specifičnim, sebi svojstvenim jezikom koji se oslanja na jednu dominantnu perceptivnu sliku i doživljaj sveta. Meta-jezik je apstraktni jezik intelekta koji artikuliše i ponovo stvara i oblikuje svet“. Ovo je citat iz jednog mog teksta na tu temu pod naslovom Isijavanja i odblesci.
Da li su u planu neki novi glumački izazovi? S tim u vezi… Sa kojim rediteljima biste voleli da po prvi put sarađujete?
Ne pravim nikakve planove. Ono što treba da se desi, desiće se ili neće. U međuvremenu radim, i u radu nalazim radost i satisfakciju koji su mi potrebni da osmislim i premostim dan. Dan po dan, i dan za danom, čine ono što zovemo svojim životom. Mislim da je to jedini način da preživimo sami sebe i ono što nam se događa, kao i sve ono što ne možemo da izbegnemo i kontrolišemo. Kada je film u pitanju recimo da bi saradnja sa hrvatskim rediteljem Daliborom Matanićem (Zvizdan) mogla da bude interesantna. On je reditelj koji misli, i u potpunosti vlada, filmskim jezikom. Uvek se iskreno obradujem kad to vidim.
Promocija autobiografije Dušice Žegarac Kao na filmu biće održana danas, u 19 časova, u beogradskoj knjižari Plato.
Razgovarao: Đorđe Bajić