IZLAZAK IZ ZONE KOMFORA
„Jedini izlaz“ iz muškog sveta ispraćen je kroz pogled žene, a istovremeno i njen put (sa nekoliko dobrih obrta) u borbi protiv čitavog sveta kako bi sačuvala svoj život i život svoga sina.
Filmoskopija – portal filmske kritike, eseja i intervjua bila je od 2019. do 2024. godine pod pokroviteljstvom Filmskog centra Srbije, a u saradnji sa Nezavisnim filmskim centrom Filmart.
Filmoskopija je osnovana 2019. godine, a idejni tvorac, suosnivač i prvi urednik Filmoskopije je scenarista Dejan Prćić. Od oktobra 2022. do januara 2024. godine urednik redakcije bio je filmski kritičar i filmolog Nikola Radić.
Reč urednika Filmoskopije
„Gde je film u tome što pišete?“ Pitanje Žaka Riveta i danas odzvanja kao poziv na dubinsko čitanje slike, na tretman medija kroz njegove specificitete, ali i na pisanu reč koja odbija da se povinuje poststrukturalističkoj ubeđenosti u nesvodivost filma na tekst usled ontološke disparatnosti dvaju činilaca.
Tekst uistinu ne može da obuhvati sliku, zvuk, vreme. No, kako tome i ne stremi, kritičko-analitički članci Filmoskopije u ovim ograničenjima pronalaze svoj raison d’être. Slika se može rasporiti, secirati, razložiti; zvuk zazviždati iza ugla brižljivo probrane leksike; posredstvom znalački tempirane sintakse, u vremenu teksta iznova se može proživeti vreme filma.
Osluškujući diskurzivno višeglasje o filmu i oko filma – filmofilske, žurnalističke, akademske, industrijske, društveno-političke uvide – Filmoskopija i sama gaji polifoniju. Raznolikost izraza odraz je činjenice da naši autori i autorke delaju na poljima od filmologije, teorije i istorije umetnosti do režije i dramaturgije.
O filmu se može i mora podrobno i pasionirano pisati, bio on termitska ili beloslonovska umetnost, da se poslužimo Farberovim tobožnjim dvojstvom. Filmska kritika i analiza nisu instrumenti u službi blagajni. One raspiruju epistemološki potencijal film(ov)a. Raspirujmo, onda.
Nikola Radić, oktobar 2022.
„Jedini izlaz“ iz muškog sveta ispraćen je kroz pogled žene, a istovremeno i njen put (sa nekoliko dobrih obrta) u borbi protiv čitavog sveta kako bi sačuvala svoj život i život svoga sina.
Srđan Vučinić (1970), filmski kritičar, prozni pisac i umetnički direktor Festivala autorskog filma dobitnik je nagrade „Nebojša Popović“ za 2020. godinu, a koja se dodeljuje za doprinos u promociji i kritičkom promišljanju filmske umetnosti i kulture.
Opus Daneta Komljena, sačinjen od sedam kratkometražnih i jednog dugometražnog naslova, predstavlja hrabru nadžanrovsku refleksiju o identitetu i sećanju, ličnoj i kolektivnoj istoriji, seksualnosti i pripadanju, autorstvu i filmskom mediju.
Jasan niz referenci i naročito autoreferenci ukazuje na cikličnu strukturu priče duboko integrisanu u začarane krugove društvenog nasilja, birokratije i korumpiranosti. Odnosi, situacije i prizori sugerišu narativ koji izvire iza poroznih granica stvarnosti i fikcije.
Film „Poslednja slika o ocu“ je odličan primer kako duboko uranjanje u prirodu filma kao medija obogaćuje način pripovedanja. Ovaj film nas podseća na važnu činjenicu da je film vizuelna pripovetka čije boje i konture čine ljudske emocije.
Diplomac beogradske Akademije umetnosti, sa Masterom Univerziteta u Torontu u domenu eksperimentalne pozorišne režije, Vojin Vasović je osnivač srpsko-kanadskog studija To Blink Animation. Njegov novi film „Veliki robot“ (Just For The Record) već je osvojio brojna priznanja, a prava na prikazivanje otkupili su, između ostalih, i HBO i Cinemax.
Navedeni primeri u prvom delu eseja „Protagonistkinja u srpskom filmu“ ilustruju pomenutu sporu ali uočljivu evoluciju ženskih glavnih likova u srpskom dugometražnom igranom filmu od 2000. do 2010. godine.
Angela Šanelek (Schanelec) jedna je od vodećih savremenih nemačkih rediteljki i scenaristkinja.
Karijera Milene Dravić nije produkt jugoslovenske kinematografije, ali je ta kinematografija omogućila da posvedočimo njenom talentu. Sa druge strane, Milena je jugoslovenskom filmu donela nezamenljivu vrednost i postala jedan od njegovih najsvetlijih simbola.
Film „Svi severni gradovi“ Daneta Komljena predstavlja kinestetski ogled, koji podriva autorski položaj, dekonstruiše sopstvenu proizvodnju, odbacuje filmski rod i žanr, poistovećivanje i zaplet, čitav taj balast narativnosti i jednoobraznosti, u potrazi za jezikom koji bi iskazao stvarnost savremenog iskustva
Nikola Stojanović ispreda vizuelno upečatljiv narativ o tome kako deo koji nedostaje u slagalici koja čini sliku porodice nije uvek onaj deo koji mi smatramo da treba da bude.
Autori Filmoskopije Jelena Jovanović, Katarina Koljević i Nikola Radić analiziraju različite aspekte filma „Vlažnost“ pokušavajući da odrede kontekst kako samog narativa, tako i filma u okvirima domaće kinematografije.