Sudbina je htela da se gotovo podudare smrt drage i velike kantautorke Jadranke Stojaković i svetska premijera dokumentarnog filma o njoj; otud i ovaj razgovor sa Brankom Lazićem, rediteljem dugometražnog dokumentarca Jadranka, koji će u petak biti prikazan u okviru Srpskog takmičarskog programa devetog izdanja festivala Beldocs.
Koja je vam je u ovom trenutku prva asocijacija na Jadranku Stojaković i na nastanak ovog filma?
Tuga, ali i olakšanje jer je prestala da se pati. Možda se ponavljam, ali tek poslije ovog filma zbilja razumijem kada je Vim Venders rekao da svaki pripovjedač – nezavisno o mediju – na neki je način žderač tuđih života. Grižnja savjesti zbog tog „profiterstva” neizbježni je saputnik pripovjedača.
Šta po Vašem sudu i sa ove tačke gledišta čini samu okosnicu priče o Jadranki Stojaković?
Borba i prihvatanje, bolesti, sudbine, života i na kraju ono najteže, samog sebe. Svi mi koji smo bili i ostali na ovim ex-Yu prostorima, u posljednjih 25 godina smo neko više a neko manje bili zatrovani politikom i nacionalnim problemima, te svime onim što se ovdje dešavalo u posljednjih četvrt vijeka. Odlazak u Japan učinio je da je ona ostala ono pravo i neiskvareno djete bratstva i jedinstva. Kao da je boravila u nekoj vremenskoj kapsuli. Nije bilo loših misli u njoj. Ona je bila čista od toga, nije bila zatrovana. Zato je bila dragocjena.
Koje bi bile udarne prednosti i najosetnija ograničenja pri pravljenju biografskog dokumentarca?
Prednost za film je bila što smo snimali sa Jadrankom samo kada je to ona zbilja željela i htjela nešto da kaže. Takav smo dogovor napravili na samom početku i ona ga je zbilja ispoštovala. Sa vremenom je to postajalo sve teže, zato što i pored njene želje da razgovaramo i snimamo, kako je bolest napredovala, ona je imala sve manje snage da razgovara. Posebno prošle godine kada je izgubila glas, što je nju kao pjevačicu emotivno veoma pogodilo. Veliko ograničenje je bilo i samo mjesto snimanja, pošto smo sve praktično snimali u jednoj prostoriji, a i pronalazak kvalitetnih arhivskih materijala se pokazao kao veoma veliki problem pošto kolege sa BHT nam baš i nisu izašli u susret, RTS se pokazao veoma korektnim.
Da li ste osećali teret faktografske i biografske građe? Kako sažeti tako sadržajnu egzistenciju u 72 minuta?
Kada sam shvatio sa koliko velikom biografijom u stvari treba da izborim i da je skoro nemoguće da to stane u jedan film, broj ljudi sa kojima sam trebao da razgovaram i činjenica prikažem, donio sam odluku da to nije pravac u kojem treba da idemo. Iako se dio filma bavi i time, činjenice i faktografija ne čine priču (istinu), odlučio sam da to budu samo njena razmišljanja o sebi, muzici, slikama, ljudima, događajima, životu.
Kako je sama Jadranka Stojaković reagovala na ideju snimanja dokumentarca o njoj i kako je teklo snimanje?
Već poslije prvog razgovora sa njom ona je prihvatila da radimo film i da ništa ne uljepšavamo, a ona i njeno stanje su diktirali tempo snimanja. Kada smo počeli snimanje, 2013. godine, ona je bila veoma optimistična, vedra i puna energije iako je već tada znala da je bolest nepovratna i neizlječiva. Bilo je fascinantno i za poštovanje sa koliko duha i kroz šalu prihvata tako teške dijagnoze i prognoze.
Da li je priča o Jadranki Stojaković podatna i za igrani film? Možete li da zamislite priču o njenom životu i u igranom ruhu a u današnjim filmskim okolnostima?
Mislim da bi bila zanimljiva i za igrani film, kada bi se u to uključile i njene prilično nesretne okolnosti sa ljubavnim životom, ali taj dio svoje intime ona je željela da sačuva samo za sebe. I tu njenu želju treba poštovati. Naravno, zanimljiv je i aspekt blago podcjenjivačkog odnosa prema njoj kao kantautoriki i ženi na na muzičkoj sceni Jugoslavije. Ona je bila zbilja ozbiljan autor, a „većina“ ju je smatrala pjevačicom laganih ljubavnih pjesmica. I ja sam prije snimanja i upoznavanja sa njom imao tu predrasudu. Ona je bila puno više od toga.
Projekcija: petak 13. maj u 19:00 časova / Dvorana kulturnog centra Beograda.
Razgovarao: Zoran Janković