U bečkom Kunsthaleu (Kunsthalle Wien) nedavno je zatvorena velika retrospektivna izložba „Građani iz sene” (Shadow Citizens) posvećena stvaralaštvu domaćeg autora svetskog kalibra, Želimira Žilnika. Autori ove značajne i sveobuhvatne postavke su članice kustoskog kolektiva Što, kako i za koga (WHW /Who, How and for Whom) iz Zagreba, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić, Ana Dević i Sabina Sabolović. Progresivnim gestom austrijske kulturne politike, četiri kustoskinje takođe predstavljaju prvi kolektiv koji se nalazi na čelu Kunsthalea, gde ih predstavljaju Ivet, Nataša i Sabina, dok Ana nastavlja dalje aktivnosti kolektiva u Zagrebu u Galeriji Nova. Izuzetan projekat „Građani iz sene“, operiše na dva nivoa vizuelnog stvaralaštva – filmskog i kustoskog – i predstavlja koliko izazov toliko i inspiraciju za sve one koji razmišljaju o tome kako izgleda transponovanje filma, kao prevashodno vremenske umetničke forme u prostorne koordinate izložbene postavke. „Građani iz sene“ su takođe vrlo opsežan i sveobuhvatan izvor znanja o radu Želimira Žilnika, a o samoj izložbi i autoru koji ih je inspirisao razgovaramo sa autorkama izložbe.
Kako je došlo do nastanka vašeg kolektiva i odakle potiče naziv sastava?
Radimo zajedno već dvadeset dvije godine i tijekom tog dugog perioda kontinuiran je naš interes za politički i društveni kontekst umjetnosti i kulturne produkcije. Okupile smo se u Zagrebu 1999. godine u poslijeratnom periodu, koje je bilo snažno obilježeno raspadom Jugoslavije, kada smo generacijski imale poriv intervenirati u institucionalno polje kulture. Na njemu su se preslikavale različite pojave iz javne sfere, poput nacionalizma, ksenofobije, rasta konzervativnosti i patrijarhata; bile smo okružene korumpiranom tranzicijom i sveopćom amnezijom oko razdoblja socijalizma. To se odnosilo i na umjetničke eksperimente i radove iz jugoslavenske prošlosti. Naziv kolektiva „Što, kako i za koga / WHW“ bio je i naziv naše prve izložbe otvorene u Zagrebu 2000. godine, posvećene 152. godišnjici „Komunističkog manifesta“. Polazište nije bio nostalgičan osvrt na ovu važnu knjigu, već smo se bavile ekonomskom realnosti tadašnjeg trenutka i njegovim posljedicama na pitanja kulture i umjetnosti. Ta osnovna pitanja smo zadržale u naslovu kolektiva jer nam se čini da ih uvijek treba ponovo postavljati.
U našoj lokalnoj, pa i široj regionalnoj sredini dosta je retka pojava kustoskog sistematizovanja filmskog stvaralaštva. Kako je došlo do ove izložbe i saradnje sa Želimirom Žilnikom? Koja bi bila osnovna konceptualna i narativna perspektiva iz koje ste posmatrali njegov rad? Zašto baš Žilnik?
Prije svega, jako volimo njegove filmove i sa Žilnikom surađujemo već petnaestak godina, tako da je samostalna izložba bila dragocjena prilika da uđemo u intenzivniji dijalog s njim i njegovim radom. Super smo se družili tokom priprema. Tijekom proteklih šezdeset godina, Žilnik je napravio skoro šezdeset filmova i nije lako pristupiti tako velikom opusu. Odlučile smo se za naslov „Građani iz sjene“, budući da Žilnik svojim likovima, koji su redom obespravljeni, zanemareni te često i ugroženi u sistemu u kojem žive, doista prepušta upravo njima da nose film. Žilnik film koristi kao sredstvo kroz koje će ti ljudi, čije su priče i iskustva kompletno marginalizirani, dobiti šansu da se stvarno čuje njihov glas, da izađu iz sjene. Izložbu smo pokušale složiti tako da prvenstveno upoznajete ljude s kojima on radi i gradi filmove. Bilo nam je važno da „Građani iz sjene“ budu nosioci izložbenog iskustva. Žilnik ima nevjerojatan senzibilitet, političku konzistentnost i vizionarstvo u biranju s kim razgovara. Vrlo rano počinje razgovarati s nezaposlenima, omladinom u ruralnim sredinama, gastarbajterima, beskućnicima, manjinama… S migrantima također razgovara daleko prije ovog što danas zovemo „migrantskom krizom“. Kroz njegov dvadesetogodišnji rad možete pratiti kako se razvija koncept „tvrđave Evrope“. Žilnik dijagnosticira određene fenomene koji su stvarno „u sjeni“, puno ranije nego što dođu u fokus javnosti. Pitale smo kako mu to uspije, rekao je da samo sluša ljude što pričaju.
Izložba Shadow citizens („Građani iz sene“) bila je prethodno prikazana u Zagrebu u Galeriji Nova i Oldenburgu u Edith-Rus-Haus for Media Art . U kojoj meri se razlikuju tri pojedinačne postavke?
Koncept „Građana iz sjene“ ostao je isti, s tim da su izložbe u Oldenburgu i Zagrebu bile puno sličnije, između ostalog i zbog toga što su imale skromnije prostorne parametre i skromnije budžete, što naravno utječe na to šta možete pokazati. Bilo nam je izuzetno drago da smo u Beču imale priliku da izložbu razradimo i nadogradimo – dodale smo i dvije sasvim nove cjeline u saradnji s kolegama kustosima Jurijem Medenom i Anom Janevski.
Kako izgleda prostorna koncepcija izložbe u Beču?
Kad smo postavljale izložbu bilo nam je važno da njenu osovinu čini susret sa Žilnikovim protagonistima i filmovima o njima. Na samom ulazu posjetioci bi besplatno dobili vodič koji sadrži iscrpne opise svih filmova, naš intervju sa Želimirom Žilnikom, neke njegove citate i citate kolega koji su pisali o njemu, itd. Ova publikacija koja nudi puno kontekstualnih informacija nam je dozvolila da se u prostoru izložbe fokusiramo na susret sa likovima i samim filmovima. Radi se o velikom i visokom prostoru od tisuću kvadratnih metara. Bilo nam je važno da Žilnikove filmove koji nastaju uz puno improvizacije i uz prihvaćanje siromašne slike, predstaviti tako da ih ne „pojede“ izložbena „bijela kocka“. Prostor smo dinamizirale industrijskim ogradama koje se koriste na gradilištima, kao i skelama, koje su nosile ekrane i Žilnikove citate koji su naglašavali njegovu poziciju kao autora. Filmovi su bili predstavljeni i u cjelini i kao inserti. Žilnik je bio izuzetno velikodušan i dozvolio nam je da izaberemo inserte iz filmova, kako bismo imale jednu liniju izložbe u kojoj se kroz inserte (u trajanju između 1-3 minute) možete upoznati s filmovima i građanima iz sjene za relativno kratko vrijeme. Na dvadeset metara dugim zidovima smo projicirali sve njegove kratke filmove, iz 60-ih i 70-ih godina. Posebno smo naglasili ,,Crni film“, za koji Žilnik piše svoj čuveni „Manifest o crnom filmu“, koji je i danas izuzetno relevantan. Prostor je na svakom kraju imao po jednu projekcijsku sobu sa izborom od 5-6 dugometražnih filmova. U jednoj sobi smo napravili mali izbor filmova koji su fokusirani na ženske likove, što je jedno još nedovoljno istraženo polje njegovog rada. U drugoj projekcijskoj sobi smo pokazale izbor iz možda manje poznatog dijela Žilnikovog opusa, a to su fascinantni televizijski filmovi. Prava za prikazivanje smo dobili od RTS-a i RTV-a, na čemu smo im vrlo zahvalne. Danas u doba raznoraznih Netfliksa (Netflix) i sličnih televizijskih produkcija, nevjerojatno je vidjeti šta je od kraja 70-ih i tijekom 80-ih Žilnik radio – prave eksperimente u televizijskom žanru. Kad pomislite da su to filmovi koji su puštani ponedjeljkom nakon Dnevnika i da je to gledalo četiri do pet miliona ljudi, u odnosu na današnje parametre televizijske produkcije, to nam se čini vrlo progresivno. Imale smo rasprave s našim tehničarima o tome da se ne sklanjaju kablovi, da se ne farbaju klupe i stolice, da ostane pomalo radna i intenzivna atmosfera – smatrale smo da je to primjereno Žilnikovim filmova.
Kojim aspektima Žilnikovog stvaralaštva se bave segmenti na kojima su radili Jurij Meden i Ana Janevski?
Jurija Medena, filmskog kustosa u austrijskom Filmskom muzeju (čije opsežno i dugotrajno istraživanje Žilnikovih filmova nam je bilo vrlo dragocjeno) smo zamolile da predstavi filmove i autore koji su utjecali na Žilnikovu praksu. On je smatrao da je tako nešto najbolje napraviti u dijalogu sa Žilnikom, tako da je na temelju razgovora s njim složio filmski esej. To je, kako to obično bude kod Želimira, velikodušna i otvorena priča o filmovima koje je gledao, iz kojih je učio, a nama je bilo zanimljivo da je to istovremeno i mala povijest filmske distribucije u Jugoslaviji. Drugi segment je nastao u saradnji s našom dragom kolegicom Anom Janevski, kustosicom iz Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku (MoMA). Ana se puno bavila amaterskim i eksperimentalnim filmom u Jugoslaviji, prvenstveno u kino-klubovima, gdje se i Žilnik prvi put susreće s kamerom. Nažalost, zbog poplave u arhivi kino kluba Novi Sad ti filmovi nisu sačuvani. Ana se fokusirala na kino-klubove u Beogradu, Zagrebu, Splitu i Ljubljani. Oba ta segmenta su nam bila važna da naglasimo sistemsku podršku filmskoj praksi u Jugoslaviji, kao i veliku javnu raspravu o filmovima – te se teme provlače kroz cijelu izložbu, naglašene su i u opisima filmova u izložbenom vodiču. Bilo nam je bitno da ne dozvolimo u izložbi stereotip o jugoslavenskim filmašima „crnog vala“ kao disidentima.
Kakva je veza između Beča i ,,Građana iz sene”? Mislim da je važno na ovo da se osvrnemo i zbog povezanosti Beča sa Žilnikovim poslednjim filmom ,,Najlepša zemlja na svetu”, koji se bavi epilogom migracijskog procesa u Evropskoj uniji, a koji nastaje i kao većinski austrijska koprodukcija?
Naglašavale smo da je koncept ,,Građana iz sjene” važan za Beč, iako se taj grad ponosi da je vrlo uređena, socijaldemokratska, društveno-senzibilna sredina. Izložba je otvorena nedugo nakon lokalnih izbora u Beču, u kojem jedna trećina stanovnika nema pravo glasa, zbog izuzetno nepovoljnih zakona koji se odnose na stanovnike migrantskog porijekla. Sam Žilnik ima dugu vezu sa Austrijom. Festival Dijagonale u Grazu je već prije dosta godina napravio retrospektivu Žilnikovih filmova. Često su u raznim institucijama pokazivani upravo Žilnikovi gastarbajterski filmovi, koji su važni zbog ogromne jugoslavenske zajednice u Austriji. Imajući u vidu sve te veze i dugotrajne razmjene, nije čudno što se Žilnik odlučio da film „Najljepša zemlja na svijetu“ snima u Austriji. Taj film smo posebno naglasile u prvom periodu izložbe, jer nam se on čini i kao bolno ogledalo političkih promjena u Austriji. U trenutku kad Žilnik počinje raditi taj film, koji je nastavak njegovog interesa za temu migracija, njemu se – kako sam kaže – činilo politički najradikalnije, u moru teških tema, ispričati pozitivnu priču. Počinje razgovarati s migrantima koji su već dobili papire, radnu dozvolu ili azil, te se fokusira na tenziju sa društvom i porodicama iz kojih su došli. Dakle, ne bavi se toliko njihovim snalaženjem u Austriji, već ide korak dalje, baveći se generacijskim sukobima vezanim uz njihove prethodne domovine. Ako pogledamo danas, tri ili četiri godine kasnije, Austrija prednjači u restriktivnim migrantskim zakonima i mnoge priče o kojima Žilnik govori su sada posve nemoguće.
Koji su izazovi transponovanja filmskog stvaralaštva u izložbenu formu?
Teško nam je dati neku općenitiju analizu toga jer je naša kustoska perspektiva kao polazište imala veliku i vrlo rijetku slobodu koju nam je Žilnik dao. Imale smo posve odriješene ruke, uz ogromnu Želimirovu podršku, to je svakako više iznimka nego pravilo. Zanimalo nas je u kontekstu izložbe naglasiti do koje mjere Žilnik radi film politički, od pristupa prema vlastitoj poziciji, prema sudionicima, prema samoj filmskoj slici i metodi rada na filmu. Žilnik uvijek nađe način da se film desi, bez obzira na okolnosti, bez obzira da li ima tim i produkcijsku podršku ili se dogovorio sa jednim glumcem i kamermanom i ima 300 DM, kao što je bio slučaj npr. u filmu ,,Tito po drugi put među Srbima“. Smatramo da je to zato jer je za njega film alat političke borbe. To su sve elementi koji su nam se činili važni i inspirativni za kontekst suvremene umjetnosti. Izložba je za nas bila i bitna kao neka vrsta zahtjeva prema filmskom institucionalnom svijetu, s obzirom na to u kakvom su stanju kopije filmova kojima smo raspolagale. Za austrijsku publiku je sigurno bilo čudno vidjeti da filmovi tako važnog autora nisu restaurirani niti propisno digitalizirani! Koliko znamo, za sada je jedino Jugoslovenska kinoteka napravila digitalizaciju „Ranih radova“. Danas, u vrijeme brzih i drastičnih tehnoloških promjena, važno je da se pozabavimo, na institucionalnom nivou, time kako sačuvati te filmove za buduće generacije. Trebamo te filmove.
Kako je funkcionisalo prikupljanje materijala? Šta ste uspeli da prikažete od Žilnikovih radova nastalih u Nemačkoj sedamdesetih, odakle Žilnik i odlazi, kako sam ponekad ističe, pretrpevši cenzuru goru nego u Jugoslaviji?
Neprocjenjivo dragocjena suradnica nam je bila Sarita Matijević, Žilnikova producentica i partnerica, koja nam je puno pomogla oko svega, ne samo u prikupljanju materijala već svojim velikim znanjem i strpljenjem oko raznih dilema i odluka. Dostupnost Žilnikovih filmova nije uvijek vezana za pitanje cenzure, nego i za materijalni status filmova o čemu smo već govorile. Želimir je otišao iz Jugoslavije, dijelom zbog „Ranih radova“ (1969), ali prvenstveno zbog filma „Sloboda ili strip“ (1972), koji je stvarno njegov jedini film koji je u Jugoslaviji zaustavljen i koji nije uspio završiti. Nedavno je pronađena nemontirana filmska traka za taj film i Žilnik trenutno pokušava sa Karpom Godinom (svojim čestim suradnikom i snimateljem na tom filmu), smisliti kako da ti materijali ožive. To će svakako biti neki novi film, ali nemamo sumnje da će se Žilnik znati sa tim izboriti. Iz Njemačke pak, Žilnik odlazi zbog filma „Raj. Jedna imperijalistička tragikomedija“ (1976), koji je isto bio cenzuriran i tek je nedavno ponovno prikazivan. Međutim, problem dostupnosti njemačkih kratkih filmova nije bilo pitanje cenzure, već producenta, koji te filmove nije adekvatno arhivirao. Žilnik nam je nedavno javio da su ga kontaktirale kolege iz berlinske organizacije Bi’bak i javili da su krenuli u pretragu njemačkih filmskih arhiva i nadamo se da će možda izvući neke do sada nedostupne filmove. U izložbi smo i mi pokazale neke nove materijale. Jedan vrlo zanimljiv televizijski prilog koji je povezan uz jedinu Žilnikovu kazališnu produkciju. U pitanju je „Gastarbajterska opera“ koju je radio za Srpsko narodno pozorište 1977. godine po povratku iz Njemačke, a koja je izazvala čudnu kontroverzu. Žilnik je radio sa Peđom Vraneševićem na songovima koji su bili inspirirani Brehtom i Vejlom, a kulturni ataše tadašnje Zapadne Njemačke je krivo protumačio segmente neke nacističke pjesme kao nešto što se u toj predstavi afirmira. Tako se desio skandal na relaciji Njemačka-Jugoslavija i jedna njemačka televizija je napravila prilog o tome, koji je ujedno i jedina arhiva te predstave. Pronašli smo i jedan zanimljiv dokumentarac „Pobunjenici i pjesnici“, nastao povodom „Tjedna jugoslavenskog filma“ na Berlinskom filmskom festivalu 1969. Njemačka televizijska ekipa je radila dokumentarac o tom događaju te organizirala razgovor s mladim režiserima u kojem i Žilnik sudjeluje. Susret sa tom ekipom sa festivala, bio je i presudan za pokazivanje „Ranih radova“ u konkurenciji Berlinale-a te godine, odakle Žilnik odlazi s osvojenim Zlatnim medvjedom. Ono što smo uz Žilnikovu pomoć uspjeli izvući iz njemačkog cenzorskog arhiva je njegov kratki film „Javno pogubljenje“ (1974). U pitanju je dokumentarac o policijskom nasilju u trenutku kada u Njemačkoj raste lijevi terorizam. U taj arhiv su filmovi morali biti poslani na provjeru, često u lošim radnim kopijama. Film nije prošao cenzuru, ali je ostala u arhivu ta jedina kopija koju smo pokazale. Također smo posudile iz filmskog arhiva festivala u Oberhausenu vrlo zanimljivu kopiju „Crnog filma“. Kad je bila premijera u Oberhausenu 1964, Žilnik nije mogao prisustvovati pa je napravio zanimljiv eksperiment. Manifest, napisan za tu priliku, doslovno je ubacio u kopiju filma i intervenirao njime u film. Nadamo se da će napori berlinskih kolega uroditi plodom i da ćemo uskoro imati prilike vidjeti i te izgubljene filmove. Sve te potrage za sada funkcioniraju po principu neke individualne volje i truda. Nama se stvarno čini ključno, jer Žilnikov rad to i itekako zaslužuje, da se napokon dogodi ozbiljan institucionalni okvir koji bi bio odgovoran za istraživanje i čuvanje njegovog opusa.
Koji su aspekti Žilnikovog stvaralaštva, koji su do sada bili manje tretirani u stručnoj literaturi, a kojima ste vi sa izložbom i pratećom publikacijom dublje pozabavili?
Bile smo jako inspirirane radom kolega i kolegica koji su niz godina pisali o Žilniku. Puno smo čitale Borisa Budena, Jurija Medena, Branka Dimitrijevića, Pavla Levija, Dubravku Sekulić i Gala Kirna. Krucijalan je istraživački rad organizacije kuda.org iz Novog Sada koja je ne samo izdala dvije knjige o Žilniku nego napravila i internet stranicu koja je stvarno glavni izvor svih informacija. U zbirci eseja koju smo izdale uz izložbu smo pokušale pokriti neke manje istražene aspekte njegovog rada: Dijana Jelača piše o ženskim likovima u Žilnikovom opusu, Ane Janevski piše o elementima koreografija unutar Žilnikovih filmova, kolega Bert Rebhandl se posebno bavio njegovom njemačkom fazom, a Greg de Kjur (Greg De Cuir Jr) je pisao o konceptu nesvrstanih unutar Žilnikovih filmova. Ideja je bila da reprintom nekih starih tekstova i onim novo naručenim napravimo dijalog koji zove na sljedeće korake. Naravno da se nismo uspjele pozabaviti svim aspektima koji su nas zanimali, kao što je npr. pitanje muzike u Žilnikovom opusu ili njegovi kvir (queer) likovi i LGBT teme.
Htela bih da se ovako pred kraj vratimo na ,,Crni film“, koji i sama smatram jednim od značajnijih ostvarenja u Žilnikovom opusu, između ostalog i zbog toga što, rekla bih, u toj ranoj fazi, ogoljava određenu metodologiju njegovog rada. Spomenuli ste da ste u okviru postavke posebno naglasile taj rad, pa bih vas zamolila da prokomentarišete vaš stav spram tog rada i zašto je zauzeo tako značajno mesto u postavci?
„Crni film“ je prije svega jedan neobično hrabar film. Žilnik je napravio vrlo realnu i konkretnu intervenciju u životu beskućnika, koje je pozvao da dođu kod njega kući dok on istražuje da li im može pomoći. Usudio se iz pozicije umjetnika te ljude izmjestiti, svjestan vrlo vjerojatne nemogućnosti da njihove živote promjeni. Žilnik preuzima rizik intervencije u živote tih ljudi, ali i rizik proizvođenja neke vrste poraza po sve nas: poraz i za sebe, i za ljude kojima zorno pokazuje do koje mjere za njih u sustavu nema mjesta, poraz za gledatelje koji su se možda ponadali da se može nešto promijeniti umjetnošću, poraz za druge umjetnike koji bi možda pokušali slično. Time nas Žilnik suočava sa osjećajem odgovornosti, preispituje funkciju grižnje savjesti, minira uzuse primjerenosti i prihvaćanja uobičajenih granica. Njegova hrabrost da sve to iskuša pokazuje do koje mjere je on u stanju ne odustajati. Iako je svjestan okolnosti, njegova politička pozicija govori da uvijek moramo pokušati ponovo. I zato mislimo da Žilnika treba gledati ponovo i ponovo, pogotovo u ovim kompliciranim vremenima.
Kakva je bila recepcija austrijske publike i kritike?
Ova izložba je realizirana u stvarno nemogućim uvjetima, srećom dragi Žilnik je netko koga stvarno ništa ne može iznenaditi, tako da nismo ni razmišljali o odustajanju. U ovom kompliciranom periodu pandemije, izložba je otvarana i zatvarana tri puta, dva puta je produžena, tako je imala ispresijecan život. Dobile smo vrlo pozitivne kritike u važnim medijima, u dnevnim novinama kao što je npr. Die Standard, ali i u specijaliziranim magazinima. Ali ono što nam je još važnije je da je publika, usprkos svim ograničenjima, izvrsno reagirala. Inicijalni plan je bio da Žilnik provede u Beču tih nekoliko mjeseci trajanja izložbe, jer smo htjeli raditi intenzivne programe medijacije i razne radionice. Nažalost, to smo sve morali otkazati, ali sa druge strane smo se potrudili da napravimo puno programa koji je dostupan onlajn na stranici Kunsthalea. Čini nam da se puno o izložbi može saznati kroz niz vođenja kroz izložbu (kustoskih, Žilnikovih, raznih kolega), promociju knjige te niza razgovora, sa Žilnikom i kustosima i opsežnog razgovora koji smo nedavno Jurij i mi napravili sa Žilnikom i Karpom Godinom. Važno je naglasiti da su partneri na projektu bili bečki Filmski muzej i Viennale (Bečki međunarodni filmski festival), u okviru kog je prikazana retrospektiva Žilnikovih filmova u listopadu (oktobru) 2020, uz otvarenje izložbe. Za vrijeme festivala je u zadnji čas prije višemjesečnog zatvaranja kina pokazano nekoliko filmova, uz prisustvo Žilnika, kada je publika dobila priliku da uđe u dijalog sa njim. Naravno, bilo nam je izuzetno važno da Želimira dovedemo u Beč, naročito u ovom trenutku kad je jako teško u goste dovesti bilo koga tko nije iz Evropske unije. To su neke nove institucionalne odgovornosti, kako zaobići tu restriktivnu administraciju. Jako nas je zanimalo kako će on reagirati, puno nam znači njegovo mišljenje. Kad je ušao u izložbu Žilnik je rekao da mu je divno vidjeti u jednoj prostoriji šezdeset godina prijateljstva. Čak u toj jednoj rečenici se vidi Žilnikova izuzetnost. Ne poznajemo nikog drugog tko bi sve te godina svog rada nazvao godinama prijateljstva.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Nataša Ilić, Ana Dević, Želimir Žilnik, Sabina Sabolović, Ivet Ćurin – Lorenz Seidler
