Odlukom konkursne komisije, obznanjenom početkom maja, finansijska pomoć Filmskog centra Srbije odobrena je u slučaju deset projekata manjinskih koprodukcija, među kojima je naveden i dokumentarno-igrani film Dianina lista, koji nastaje u saradnji kuće Hula-hop iz Hrvatske i beogradske kuće This and That Films producentkinje Snežane Penev.
Scenario Dianine liste potpisuju Dana Budisavljević i Jelena Paljan, a sarađivale su i Katarina Pejović i Melina Pota Koljević. Direktor fotografije Jasenko Rasol na projektu je od samog početka istraživanja lokacija i traganja za dokumentima i svedocima. Glavna uloga poverena je zagrebačkoj glumici Almi Prici (ovdašnjoj publici najpoznatijoj po ulozi u filmu Život sa stricem Krste Papića) , a upravo traje odabir i okupljanje ostatka glumaca i kreativne ekipe, budući da je film sada hrvatsko-slovenačko-srpska koprodukcija.
Sinopsis otrkiva sledeće:
Jesen 1941. Diana Obexer Budisavljević (50), domaćica austrijskog porekla, saznaje za logor u blizini Zagreba u kojem su zatočene Jevrejke i Srpkinje s decom. Zajedno s nekoliko saradnika pokreće akciju prikupljanja pomoći u koju se s vremenom uključuje sve veći broj građana. Iako se odvija u tajnosti, policija saznaje za akciju. Nakon pretresa stana i pretnji logorom suprug je moli da obustavi sve aktivnosti. Ali, Diana ne odustaje. Nekoliko meseci kasnije do nje dopiru glasine o novim stradanjima srpskog stanovništva: muškarce ubijaju, žene odvode na prisilni rad, a decu u logore gde su ostavljena da umru od gladi. Diana traži pomoć od državnih i crkvenih službenika, ali niko ne želi da preuzme odgovornost. Napokon nemački oficir Gustav Von Koczian uspeva da izdejstvuje dozvolu za oslobađanje dece. Uz pomoć Kamila Breslera, službenika u Ministarstvu socijalne skrbi, i Dragice Habazin, glavne sestre Crvenog krsta, Diana preduzima najveću akciju spašavanja dece u Drugom svetskom ratu. Zajedno sa sestrama Crvenog krsta, Diana odlazi u logore Stara Gradiška, Jasenovac, Jablanac i Mlaka, odakle izvlači više od 10.000 djece. Oslobođenu decu Kamilo Bresler smešta po bolnicama i domovima.
Neku decu prihvataju zagrebačke porodice, a drugu se preko Karitasa udomljava u seoskim domaćinstvima. Nakon sloma fašizma u novoj državi Jugoslaviji vlast preuzimaju komunisti. Diani u stan ponovno upada policija, ovog puta s nalogom za zaplenu kartoteke o deci. Dianino ime i zasluge padaju u zaborav. Umire u Inzbruku 1978. godine, a da akciju više nikad nije spomenula. Ali, zato o akciji u filmu govore spašena djeca – Nada, Milorad, Živko, Zorka, Mika, Mirjana – koja danas imaju 80 godina. Opisuju progone i strahote logora, organizovanu akciju spašavanja, dolazak u Zagreb, bolnice i prihvatilišta, nove porodice koje su ih udomile. Ali budući da su u vrijeme akcije bila premala da je se sećaju, a da je Dianina uloga kasnije prećutana, nikada nisu saznali kome mogu da zahvale što su jednom davno spašeni iz logora. Delovi ove na silu prekinute celine i nikad do kraja ispričane priče prvi put će biti spojeni u filmu Dianina lista. To nije priča o heroini koja je snagom nadilazila obične ljude; to je priča o domaćici koja je smatrala da njen život nije vredniji od života proganjanih. Priča o najgorim vremenima i najboljim ljudima.
Za dodatnu pomoć obratili smo se Dani Budisavljević, scenaristkinji i rediteljki. Ona nam je predstavila ovaj projekat i pojasnila svoje motive za izbor baš ove priče i upravo u ovom trenutku:
„Za priču o spašavanju djece iz logora NDH i humanitarnoj akciji koju je predvodila Austrijanka Diana Obexer Budisavljević saznala sam 2010. godine. Postoji velika sličnost u našim imenima pa je postojala pretpostavka da se radi o mojoj baki. Međutim, ja sam tada prvi put čula za Dianu iako postoji rodbinska povezanost s njezinim suprugom doktorom Julijem Budisavljevićem, a moja baka je Dianu zaista i poznavala. Zaintrigirala me ta šutnja, kako to da velika humanitarna priča, zasigurno najveća na ovim prostorima nije dio niti poznate povijesti niti dio obiteljske predaje? Pročitavši knjigu Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945 bila sam samo još više fascinirana, gotovo da sam sumnjala da je zaista bilo moguće da je jedna žena, po zanimanju domaćica, uspjela naći suradnike i vodila humanitarnu akciju koja će u konačnici spasiti više od 10 tisuća srpske djece iz logora NDH. Naravno, u političkom kontekstu u kojem živimo danas, nakon ratova iz 1990-ih i novih nacionalnih država u kojem se još uvijek raščišćavaju duhovi Drugog svjetskog rata, činilo mi se da moram ispričati priču o kojoj je sve malo drugačije nego smo učili u školi. Nakon velikog istraživanja koje smo proveli za potrebe filma, donijela sam odluku da to moram ispričati u dokumentarno-igranoj formi budući da su nekadašnja spašena djeca još uvijek živa, ali da se zapravo nitko ne sjeća Diane i njezinih suradnika. Tako će u filmu Dianina lista, povijesna linija koja se bazira na Dianinom dnevniku biti iznesena kroz glumce i igranu formu te se ispreplitati s dokumentarnim dijelovima u kojima ćemo upoznati svjedoke tih događaja, danas osamdesetogodišnjake. Ideja koja me kroz to vodila je na neki način filmom vratiti ono što je životom bilo razdvojeno – zbog činjenice da je Diani 1945. zabranjen daljnji rad ona nikada nije upoznala djecu koju je spasila, a djeca nikada nisu saznala kome mogu zahvaliti za svoje živote.“
Zoran Janković