Mladi banjalučki scenarista/reditelj Saša Karanović je beogradskoj publici na 66. Martovskom festivalu predstavio svoj polusatni igrani film „Kostakurta (Bajka o Satankrajini)”, u kome je na veoma efektan i neočekivan način spojio nasleđe velikog Petra Kočića sa postulatima modernog horora. Ovaj nesvakidašnji film privukao je veliku pažnju poklonika sedme umetnosti i kratkog metra, o njemu se dosta pričalo i za vreme festivala i nakon njega, što smo iskoristili kao direktan povod za razgovor sa Karnovićem o ovom filmu, ali i o njegovim planovima za dalje.
Voleo bih da našim čitaocima za početak ovog razgovora, pre nego što se fokusiramo na „Kostakurtu“, kažeš nešto o sebi, o angažmanu na portalu Bosonoga i filmskim projektima na kojima si do sad radio…
Filmom sam počeo da se ozbiljno bavim tek od upisa studija režije na banjalučkoj Akademiji umjetnosti, što se desilo tek pošto sam završio studije filozofije. Tačnije, u vrijeme kad sam radio magistarski na filozofiji, upisao sam režiju. Filmove religiozno štujem od negdje prvog razreda osnovne škole i snimao sam svašta prije Akademije, ali nisam uspio postati samouki filmadžija. Do režije sam uglavnom pisao teoriju, kasnije sam bio urednik i kolumnista na portalu Bosonoga.com, što mi je bilo ostvarenje sna – pišem filmske kritike, odriješenih ruku, potpuna kreativna sloboda, divno.
Sa pisanjem kritika sam stao kad je zagustilo sa obavezama sa snimanjima u Bosonogoj produkciji – reklame, dokumentarci, moj film, priprema serije „Kosti“ (odgovore za ovaj intervju pišem sa seta, između kadrova)… Što se filmova tiče, pored misije pomoćnika režije Saši Hajdukoviću, na gotovo svemu što on radi, uradio sam nekoliko vježbi tokom studija, od kojih bi izdvoijo samo mizan-kadar vježbu „Oj, Krajino!“ za koju smo dobili nagradu na Sarajevo film festivalu i bili u selekciji Kustendorfa. Nakon toga sam pripremao diplomski film – „Kostakurtu“.
Kako se rodila ideja za „Kostakurtu“? Od naslova filma, pa na dalje… Šta si želeo da postigneš ovim filmom? Koji živac da dodirneš?
„Kostakurta“ je u suštini gomila, ali prava gomila, ideja i motiva koje baš dugo vučem sa sobom. Tu je od početka ta karnevalska poetika krajiškog sela, oko koje se oduvijek motam, pa dječačka želja da napravim scenu sa Cecinom pjesmom „Ličiš na moga oca“, pa institucija seoske slave, pa ludilo i dert kumstva, pa taj lik seoske lude u dresu Kostakurte, kojeg cijelo selo naravno zove Kostakurta – taj lik postoji već sigurno deset godina i samo sam čekao da nešto uradim s njim… Mislim da se na kraju u filmu i osjeti da je riječ o gomili motiva i uticaja sa kojima se borim i pokušavam sklopiti u jedan cjelovit svijet – ako Bog da, možda sa dugim metrom i uspjem u tome.
Da li je od početka bio plan da snimiš polusatni film?
Plan je bio napraviti kratki film sa kojim ću diplomirati. Plan je takođe bio da po prvi put potpuno dam oduška svojim filmskim fantazijama i da vidim šta to tačno imam da kažem o krajiškom selu, koje je za mene i dalje centar i naše politike i naše kulture. Ali, ovo je opet trebala biti jednostavna studentska vježba i eventualno zaokružen kratki film.
Kako je išlo prikupljanje sredstava za film i gde si sve dobio podršku?
Profesor Predrag Velinović je predložio da konkurišemo u Filmskom centru Srbije, što smo i uradili. Kad smo dobili podršku FCS-a, konkurisali smo uspješno i u Republici Srpskoj, pa smo na kraju sa Bosonogom produkcijom producirali čitav film.
Zašto baš Kočić kao inspiracija i u čemu leži njegova večna aktuelnost?
Kočićeva pripovjetka „Mračajski proto“ mi je ovdje bila bukvalno literarna štaka. Uzeo sam strukturu pripovjetke da mi uveže silne motive koje sam tu nabacao. Uzeo sam i naslovnog lika, Mračajskog protu, kad sam shvatio da je potpuno na tragu mog glavnog lika – Kuma. Vratio sam se u prošlost da provjerim svoj osjećaj Krajine, da razuvjerim sebe da je riječ isključivo o mojim utiscima Krajine i Krajišnika.
Koji autori su uticali na tebe dok si pisao scenario i osmišljavao film?
Što se tiče filmskih uticaja, mnogo ih je, previše ih je – zato ih se pokušavam i otarasiti i što nevinije prići scenariju. Jedna od velikih grešaka ovog filma je perverzno oslanjanje na moj filmski ukus, što je dovelo do udaljavanja od izvorne ideje i njenog svijeta. Nametnuo sam Kočiću i Džonatana Glejzera i Džonatana Demija, nema šta nisam – i nisam još siguran koliko mu dobro stoje.
Predstavi nam svoje ključne saradnike i njihov doprinos na nastanku „Kostakurte“…
Zaista mnogo ljudi je bilo ključno. Saša Hajduković definitivno – profesor, vodi mi klasu (na kojoj sam ostao sam), razvijao je scenario sa mnom, bio mi pomoćnik režije na setu… Previše me zadužio čovjek. Onda čovjek koji je organizovao i producirao film, Đorđe Vranješ. Pa Brankica Janković, koja je, nakon serije „Meso“, odlučila da Bosonoga produkcija radi ovo moje krajiško zlo, direktori fotografije Sasa Petković i Dragan Radetić i čitava ekipa Nomad filma, pa Iris Janković sa kojom sam razglabao o scenariju u nedogled, pa Kristina Šikanić koja je mi je dala Kostakurtu. Previše ljudi, previše dugova, treba to sve vratiti.
Film je premijerno prikazan u Kustendorfu. Ispričaj mi nešto o tom iskustvu…
Na Kustendorfu sam već treći put, drugi put kao takmičar. Tamo su me maltene usvojili i predstavili evo već dva moja filma međunarodnoj publici. Ranije sam bio skeptičan prema festivalima. Kustendorf je to promijenio.
Kako je film dočekan u Beogradu?
Gledanje filma u Beogradu, na Martovskom, bilo je posebno iskustvo. Nisam znao šta da očekujem i film mi se do festivala već smučio – ne mogu ga više gledati i samo čekam da radim nešto novo. Ali čim je film pušten, bilo mi je jasno da je riječ o Beogradu, o beogradskoj publici. Drugačije reakcije na film, drugačija atmosfera u publici, maltene drugi film. Iznenadila me količina smijeha i reakcije na humor filma, koji je ostao nepristupačan stranoj publici. Ovo mi je ključno, jer svijet ovog filma stoji na specifičnom krajiškom humoru.
Izloži nam svoje dalje planove…
Ne ponoviti greške sa „Kostakurte“. Razviti svijet „Kostakurte“ u scenario za cjelovečernji film. Snimiti taj film.
Razgovarao: Đorđe Bajić