Posetioci revije CinemaFest će u nedelju uveče na beogradskoj premijeri u Centru Sava biti u prilici da vide Stefana Boškovića, pisca iz Podgorice, u glavnoj ulozi u crnogorskom trileru Ispod mosta, među stijenama. Bošković je, zajedno sa Sehadom Čekićem, i autor scenarija za ovaj film reditelja Pavla Simonovića. Više u narednih šest pitanja i odgovora.
Šta u nekom okvirnom i faktografskom smislu treba da znamo o ovom filmu?
U pitanju je teško, svirepo ubistvo koje se dogodilo ispod mosta u centru glavnog grada. Inspektori Salo Redžepagić i Ratimir Martinović vode istragu u kojoj jedan od junaka gubi perspektivu i istragu odvodi u drugom pravcu. Okvir za junaka je jedan dan u kojem saznaje za otmicu ćerke, kada je uslovljen da će oduzimanjem jednog života zadržati drugi.
Imajući u vidu produkcione okolnosti i samu prirodu filma, kako je izgledalo i kako je teklo snimanje a i celokupan rad na ovom ostvarenju?
Produkcione okolnosti u vezi sa ovim fllmom bih morao da posmatram parcijalno, s jedne strane, cijeli region govori o nedostatku sredstava kad je većina filmova u pitanju, uvijek nedostaje još nekoliko hiljada da bi djelo bilo potpuno. Mislim da je to bolest koja je zahvatila filmadžije na ovim prostorima. Često je to pravdanje opravdano, nekad i nije. Mnogo veći nedostatak, generalno, u postjugoslovenskoj kinematografiji vidim u drugim stvarima, prije svega festivalskim i fondofskim povlađivnjima, kalkulaciji u fazi osmišljavanja scenarija, napadnom marketingu i slično. Ne vjerujem da sam jedini koji smatra da je evropski film u krizi. Nasuprot ustanovljenim produkcijskim okolnostima, snimanje filma Ispod mosta, među stijenama bilo je zaista nevjerovatno organizovano, to sam osjetio i kao pisac i kao glumac. To nešto znači, s obzirom na moje glumačko neiskustvo i iscrpljujuću ulogu od dvadeset i nešto dana. Lik kojeg sam igrao maltene postoji u svakom kadru. Ostali sektori funkcionisali su na isti način, mislim da je to suština svakog snimanja, da prođe neosjetno ne bi li se koncentrisali na onaj bitniji dio cijele priče, odnosno na kreaciju.
Koji aspekt priče i značenja lično prepoznajete kao najdragoceniji po film, ali i šire gledano?
Nisam siguran. Sa značenjima je uvijek komplikovano, nekako se očekivano rotiraju, jedno preskače drugo pri narednom gledanju. Na kraju, gledaočevo iskustvo nije uslovljeno našim zadatostima. Uvijek me je privlačilo kidnapovanje, cijeli proces je toliko jasan i zavodljiv, tada najčistije iskušavaš ljudsku potrebu za drugim bićima. Kao dijete sam često kidnapovao razne životinjice po kvartu. Nikad ih niko nije tražio. Mrtvi psi na ulicama su bili normalna pojava. Mislim da nam je objektivni korelativ bio ključan za stvaranje ove priče, zato smo odabrali neujednačenu strukturu, koja nam je dozvolila da dublje uđemo u pojedine probleme, ili ako treba da se izrazim kroz strukturu značilo bi da se zadržmo duže na njima. Neke odnose jednostavno nismo željeli da razjasnimo do kraja jer tvrdim da neke odnose ne treba učiniti pretjerano jasnim. Isto važi za situacije, kao i za događaje. Umjesto precizne dramaturgije više smo se fokusirali na pojedinačni život scena, karaktera, na njihovu zanimljivost. Kada pominjem objektivni kolerativ mislim na privlačnu zamršenost kakva postoji u mnogim filmovima, recimo u ostvarenju Veliki san, u kojem pratite priču iako u jednom trenutku zaboravite na njeno otpetljavanje. Postoje stvari i iznad toga. Ono što Ispod mosta, među stijenama izaziva kod gledoca, makar je bio slučaj s većinom, jeste napetost koja vas drži fokusirane do završetka filma, i u tom smislu smo veoma uspjeli da ostvarimo zamisao.
Izuzmemo li Baka Henrija i jos nekolicinu časnih izuzetaka, ne nailazimo baš tako često na primer pisaca koji i glume u filmovima koje su pisali, te kako to izgleda, koje je tu ključno opterecenje, a koja bi bila najveća dobit?
Prvu profesionalnu filmsku ulogu sam prihvatio u filmu Biserna obala, a nisam pisao scenario. Svidio mi se karakter trenera kojeg sam glumio… i plesao je, što ja rijetko radim, mislim na takvu vrstu suludog plesa. Filmska gluma je zaista privlačna stvar, ali u suštini, ne zanima me u toj mjeri da bih joj pristupio ambicijoznije, makar je tako u ovom trenutku. Do sad nisam osjetio bilo kakvo opterećenje u smislu projekcije onog što sam napisao, mislim da likove koje sam igrao bolje razumijem od ostalih. Ono što je opterećujuće, odnosno nešto što kasnije uviđate je slika svoje pojave i razne tehničke stvari koje su potrebne da se savladaju. Za glumca nije dobro da ima oči iza kamere, a mnogo njih dok glumi istovremeno i posmatra sebe, što opterećuje lik koji djela u tom trenutku. U realnom svijetu mnogo toga možete da sakrijete, iza gestikulacije, ekspresije, mimike, stida. S kamerom nije isti slučaj, ona se brutalno odnosi prema onome što želite da saopštite, svaki pokušaj da bilo šta slažete ili sakrijete je nemoguć, toliko je sve vidljivo i magično.
Kako vam u sistemskom, institucialnom ali i kreativnom smislu izgleda crnogorski film danas?
U odnosu na ono što je bio prije deset godina se napravio veliki pomak. U sistemskom, institucijalnom i kreativnom smislu. Institucijama je ipak stalo do filmske umjetnost, neke stvari se više ne mogu ignorisati, pojavili su se ljudi koji posjeduju znanje i talenat, ove godine se osnovao Filmski centar, za jednu malu državu, skupio se veliki broj ljudi koji žali da se bavi filmom, pa je gusto, niko više nije ušuškan. Pogotovo sam vezan za svoju generaciju reditelja, producenata s kojima sarađujem. Mislim da je skup ljudi koji nastupi zajedno veoma bitan za jednu kinematografiju koja se razvija. Logičan proizvod su dobri filmovi koji su osvojili bitne nagrade širom Evrope, nekoliko mladih reditelja sazrijeva i svakodnevno vodimo bitku jedni s drugima, kao što je pretpostavljam slučaj i u regionu, na malo većem nivou. Oštrimo noževe svakog dana.
Na čemu sada radite, šta trenutno spremate?
Ove godine sam se zatrpao kratkim filmovima koji su naišli. Završvam dva dugometražna scenarija i nekoilko epizoda sitkoma. Pažljivo sam organizavao vrijeme, jer sam ranije imao problem s preplitanjem projekata pa uvijek nešto ispašta. I dalje sve funkcioniše jer nemam drugih poslova sem onih koji se odnose na pisanje. Objavio sam drugu knjigu proze, pa mogu lakše da gledam na život.
Razgovarao: Zoran Janković